Gestalt psihoterapijski pristup

Jasenka Golub
 
Gestalt psihoterapijski pristup razvili su u pedesetim godinama prošlog stoljeća psihijatar Frederick /Fritz) Perls i njegova žena Laura, gestalt psihologinja, uz mnoge suradnike. Perls se nakon diplomiranja medicine 1920, tri godine bavio neuropsihijatrijom, a 1926  se upoznao s psihoanalizom radeći s K. Hornay u Berlinu. Nakon toga je radio s K. Goldsteinom, koji je istraživao moždana oštećenja veterana u II svjetskom ratu, i upoznao se s egzistencijalističkim stavovima M. Bubera i P. Tillicha. Želeći produbiti iskustvo psihoanalize, otišao je  W. Reichu koji ga je impresionirao svojom otvorenošću, posebno u vezi s političkom i seksualnom tematikom. Reichovo proučavanje „tjelesnog oklopa“ i rad s mišićnim napetostima u tijelu uvelike je utjecalo na Fritzovo oblikovanje gestaltističkog stava i pristupa u psihoterapiji. Perlsova pripadnost antifašističkom pokretu u Njemačkoj, koji je nastojao zaustaviti Hitlerov uspon u tridesetim godinama, dovela je do toga da je morao emigrirati u Južnu Afriku u kojoj je 1935 osnovao psihoanalitički institut. U susretu s Freudom na kongresu u Češkoj, shvatio je da nema mnogo zajedničkog s ortodoksnom psihoanalizom. Potaknut time napisao je svoju prvu knjigu „Ego, glad i agresija“, koju je nazvao revizijom Freudove teorije i metode. U njoj kritizira Freudovo insistiranje na interpretaciji, okupiranosti prošlosti, te analitičkom poimanju transfera. Smatra da pacijent treba terapeuta vidjeti kao“ ljudsko biće, a ne samo ekran na koji će projicirati svoje transfere i skrivene dijelove svoje osobnosti“.
 
Perlsu se ne sviđa razvoj političke situacije u Južnoj Africi, te 1946 sa suprugom Laurom odlazi u SAD.  Njih dvoje osnivaju prvi Gestalt psihoterapijski institut  1952 u New Yorku,  a godinu dana ranije izlazi knjiga „Gestalt Therapy“ čiji su autori Perls, Hefferline i Goodman.
 
U njoj je prikazana teorija i metoda  jednog izazovnog pristupa proučavanju ljudske osobnosti, te kreativni terapijski rad, koji omogućuje ponovnu uspostavu cjelovitosti i integriteta osobe, koji je tako često narušen u današnjem društvu.
 
Perlsovi se u to vrijeme druže s vodećim njujorškim umjetnicima i intelektualcima, među kojima ih Julian Beck upoznaje s „Living Theatreom“, a Paul Weiss sa zen budizmom. Pod utjecajem zena Fritz radi na premošćivanju psihoterapije Istoka i Zapada, psihoanalize i življenja u „sada i ovdje“, što će postati jedna od glavnih krilatica za njegov rad.
 
Taj period obilježava njegov intenzivni rad s mnogim grupama u New Yorku i izvan njega, u kojima kreira mnoge specifične tehnike svoga pristupa. U to se vrijeme počinje razilaziti s Laurom i njezinim suradnicima, te je 1956 napušta i odlazi u Floridu, a tri godine kasnije u Kaliforniju, gdje je postao vrlo popularan radeći u Esalen Institutu od 1964-69.
 
Sredinom 1969 osniva Gestaltističku zajednicu  u Covichanu s idejom da ljudi koji žive i dijele mnogo toga zajedno, mogu stalno  raditi na povećanju razine svjesnosti u svrhu osobnog rasta i integriteta. U  tom pothvatu ga prerano prekida smrt 1970. Što je Gestalt psihoterapija? Teorija GP se temelji na tri glavna izvora: psihoanalizi, čiji se glavni doprinos tiče važnih principa koji se odnose na naš unutarnji život, zatim holističkom, fenomenološkom i egzistencijalnom pokretu, s usmjerenjem na osobno iskustvo i svakodnevicu, te Gestalt psihologiji.
 
Pojam „gestalt“ je izvorno njemačka riječ koja se ne prevodi, a znači cjelinu ili potpunu konfiguraciju nečega. Tako se i osobu gleda kao cjelinu ili jedinstvenu osobnost u određenoj životnoj situaciji,  koju se može razumjeti uzimajući u obzir njezin/njegov doživljaj cjelokupnoga životnog okruženja.
 
U gestalt psihoterapiji je ključan pojam svjesnosti, koja omogućava osobni rast i razvoj svih potencijala usmjeren prema cjelovitosti i usklađenosti sa životnim poljem. To se čini opažanjem kako živimo u sadašnjosti i istraživanjem kako (re)kreiramo ustaljene obrasce ponašanja koji ne dovode do rezultata koje želimo, već nas uznemiruju i ostavljaju duboko nezadovoljnima i/ili bolesnima. Koristeći opažanje pri kojemu ništa ne osuđujemo, moguće je osvijestiti osjete, osjećaje, doživljavanje, kao i načine ponašanja koji ne dovode do zadovoljavajućeg razrješenja, te kreativnim eksperimentiranjem iskušati i doći do promjena u našim stavovima i ponašanju.
 
Tu se susrećemo s pojmom našeg „stila u uspostavljanju kontakta“, nečega što smo razvili tijekom života od najranije mladosti: specifične karakteristike u uspostavljanju kontakta s vanjskim svijetom te s našim unutarnjim svijetom osjećaja i stavova. Budući da je to podložno stalnoj promjeni, prilagodbi i rastu, riječ je o procesu, a ne o strukturi. Stoga je taj proces ne samo različit za svako ljudsko biće, već se mijenja i kod svake osobe tijekom vremena. Opis tog određenog stila uspostavljanja kontakta tijekom vremena je ono što u gestaltu zovemo osobnošću.
 
Da bismo imali dobar kontakt sa svijetom, potrebno je riskirati da posegnemo za nečim i pritom otkrivamo vlastite granice kontakta  istražujući što je sve „moje“ i što „nije moje“. Polsterovi opisuju kontakt kao „žilu kucavicu osobnog rasta, sredstvo mijenjanja sebe i svog doživljaja stvarnosti. Promjena je neizbježan rezultat kontakta jer prisvajanje prihvatljivog i odbijanje neprihvatljivog uvijek dovodi do promjene. Za primjereni kontakt treba nam i primjerena podrška. U terapiji se puno pažnje posvećuje pronalaženju i razvoju primjerene podrške za određenu razinu kontaktiranja koju želimo. Sustavi podrške mogu uključivati ispravno disanje, držanje i vladanje tijelom, interese, znanja itd.
 
Posebna pažnja se posvećuje odnosu terapeuta i klijenta, sadržanog u pojmu „Ja i Ti“ („I and Thou“).Time se želi naglasiti da su oboje sudionici u susretu i svojom odgovornošću podjednako doprinose rezultatu, a nisu igrači fiksnih uloga (jedan samo učitelj a drugi samo učenik).  Rosenblatt kaže: „Želim pomoći vama, posebnim osobama da postanete cjeloviti i integrirate svoje živote. Da bih  to mogao, trebam vašu pomoć. Vi  postajete moj učitelj i ja postajem vaš učenik, učeći o tome tko ste vi i kako živite svoj život. Postajemo partneri u slobodnoj  i otvorenoj avanturi upoznavanja sebe i otkrivanja jedno drugom...“
 
Pritom nas zanima bilo koja vrsta komunikacije: kako verbalna, tako i neverbalna .Važno je što se poručuje, ali još je važnije kako to činimo. Često novina tog pristupa zbunjuje klijente: pitamo ih o izbjegavanju kontakta očima s terapeutom ili članom grupe, načinu na koji sjede ili pokretu ruke, drhtanju u glasu i sl. Pritom se u klijenata javljaju različiti otpori, koje terapeut nikako neće klasificirati i/ili osuđivati, već uz klijentovu pomoć istražiti „mehanizam kojim on/ona otuđuje dio svojih osobnih  procesa i time izbjegava svjesnost sebe i okoline“ (Yontef, 1969)
 
Teorija gestalt terapije se u velikoj mjeri temelji na principu homeostaze. Svi zdravi organizmi imaju unutarnju težnju k rastu i zadovoljavanju svojih potreba. Ukoliko nema ometanja  temeljnih potreba, osoba se oslanja na taj samoupravljajući proces u sebi i identificira sa sobom umjesto da se trudi biti netko tko nije. Taj proces nazivamo organizmičkim samoupravljanjem. „Temelj identifikacije zdrave osobe je njezin vlastiti organizam, a ne kruta ekskluzivna  zbirka svih „moraš“ i „ne smiješ“ prema kojima se trudi živjeti manipulirajući sebe na račun otuđenja mnogih svojih dijelova. Proces rasta je asimilacija: preobrazba onog što nisam ja u ono što jesam „ (Carmen & Rouzer, 1974) U tom procesu razlikujemo oblikovanje figure i pozadine: kako ćemo percipirati pojedini „gestalt“ ovisi o jasnoći figure. To znači ako odjednom usred pisanja osjetim glad, to postaje figura, a ostalo je u pozadini. Odlazak u kuhinju da nešto pojedem znači jasno percipiranje  potrebe i njezino zadovoljenje što znači i dovršenje ili kompletiranje tog određenoga „gestalta“, te oslobađanje energije za sljedeći koji nadolazi. U zdrave osobe takav tok oblikovanja i dovršavanja gestalta se odvija bez prekidanja ili blokiranja u pojedinim fazama dok u patologiji otkrivamo cijeli spektar ometanja i nasilnoga kontroliranja tog procesa. Rezultat patološkog ometanja često dovodi do fragmentiranja osobnosti, te se u terapiji susrećemo s većim brojem tzv. polariteta. Među najpoznatijima su „onaj gore“ i „onaj dolje“ (topdog i underdog), tj. onaj koji čini ono što se mora i onaj koji čini ono što mu se prohtije. Rezultat toga je da se osoba često osjeća krivom kad radi ono što želi, a ne ono što bi morala (prema često lažnim moralnim introjektima, nesvjesno usvojenim u djetinjstvu). Nedostatak integriranosti se također očituje u podjelama na: tijelo – um, unutarnje – vanjsko, nezrelo – zrelo, inferiorno – superiorno, biološko – kulturalno i sl.
 
Perls je osobnost zamišljao u slojevima: vanjski, kao tzv. kliše sloj, na razini onog svakodnevnog „Kako ste?“ ili „Kako je lijepo vrijeme“ koji funkcionira s minimumom autentičnog interesa. Ispod te površine nalazi se „sloj igranja uloge“ u koji smo originalno investirali veliki dio sebe, no kasnije postaje prilično automatiziran. To je npr. biti otac ili majka, profesor ili student, sin ili kći, i sl. Iza tog sloja dolazi tzv. „impasse“ sloj, kojeg se opisuje kao prazninu ili osjećaj upadanja u vakuum, što je za mnoge ljude prilično zastrašujuć osjećaj. Četvrti sloj je implozivno-eksplozivni; tu osoba postaje jako svjesna svojih emocija, potisnutih ili pak onih koje izražava. Peti sloj je genuina osobnost, očišćena od svih uvjetovanih (često neprimjerenih) načina bivanja u svijetu.