Osnove gestalt terapijskog pristupa

Tanja Radionov

Izvorište i razvoj gestalt terapije Ukratko ćemo prikazati glavne teorijske postavke i tehnike gestalt terapije (GT). Za GT može se reći da je humanistička, holistička, fenomenološko-egzistencijalistička, dijaloška, procesno orijentirana terapija čiji je začetnik F. Perls 40-tih god. prošlog stoljeća. U njenim osnovama značajni su utjecaji psihoanalize, gestalt psihologije, fenomenološke i egzistencijalističke filozofije, organizmičke teorije, teorije polja, Buberove filozofije, bio-energetike i filozofije Istoka. Iz svega toga vidljiva je eklektičnost GT u pristupu čovjeku. Gestalt je njemačka riječ koja znači oblik, obrazac, forma, konfiguracija. Osnovna postavka GT jest da se čovjek promatra kao integrirana cjelina koja ima potencijal za razvoj i može se shvatiti kao funkcija dijelova iz kojih je sastavljena. Jasan je utjecaj koncepta cjelovitosti i holističkog pristupa u čijim se osnovama navodi da je cjelina puno više od samog zbroja pojedinih dijelova, te da su svi dijelovi u međusobnom odnosu i ovisni jedni o drugima. Gestalt psihologija temelji se na postavci da živa bića percipiraju neki oblik kao cjelinu, a ne kao pojedine dijelove od kojih se sastoji, kojoj pripisuju značenje. Organiziraju svoje percepcije u smislene cjeline. Percipira se cjelina čak i kada neke informacije nedostaju. Točnost percepcije temelji se na urođenoj sposobnosti trenutnog iskustva u ovdje i sada, te se upravo u GT vjeruje u tu sposobnost osvještavanja i uvida, a ne u interpretaciju. Teorija polja ističe da čovjek egzistira jedino u kontekstu okoline s kojom je u recipročnim odnosima. Ponašanje se promatra kroz dinamično međuzavisno djelovanje sila u jednom dijelu polja i ostatku tog polja. Polje predstavlja ukupnost svih karakteristika pojedinca ili grupe i svih drugih značajnih osoba, grupa ili svojstva okoline. Polje je zapravo cjelina u kojem su svi dijelovi u međusobnom odnosu. Naglasak se stavlja na procese unutar polja, više nego na njegovu statičnu strukturu. Prema spomenutim postavkama, u okviru GT čovjek se promatra kao cjelovito biće kognitivnog, emocionalnog i tjelesnog dijela, a važna je i njegova ekološka cjelovitost s okolinom (intrapsihička i interpsihička cjelovitost i međuzavisnost dijelova). Fenomenološka perspektiva ističe važnost proučavanja svjesnosti u njenom subjektivnom značenju strukture i funkcije. Naglasak stavlja na aktualno, subjektivno i svjesno iskustvo osobe, na dinamičku strukturu tog doživljaja i osobno značenje tog iskustva za tu osobu. Ciljevi gestalt fenomenološke analize su upravo svjesnost, proces osvještavanja, terapijski rad “ovdje i sada” i eksperimentiranje, kako bi osoba došla do uvida, promjene i rasta. Tu se uočava i utjecaj filozofije Istoka čija je posebnost upravo u naglašavanju življenja u trenutku (ovdje i sada). Egzistencijalistička filozofija bavi se proučavanjem ljudske egzistencije, slobode, odnosa s drugima. Nema tendenciju interpretirati stvari već ih uzima onakvima kakve one jesu (autentičnost), poštujući subjektivne razlike i svako je odgovoran za svoje izbore/ponašanje (odgovornost). Čovjek je stalno u procesu samoostvarenja i on je ono što on sam čini od samog sebe i to svojim svakodnevnim djelovanjem. Prema tome, čovjek je svjesno i odgovorno biće. Treba spomenuti utjecaj M. Buberove filozofije dijaloga i njegov koncept Ja-Ti odnosa. Jedna osoba ima smisla jedino u relaciji s drugom osobom u ja-ti horizontalnom dijalogu kao formi procesa kontakta. Upravo su odnos i kontakt terapeuta i klijenta, koji u sebi ujedinjuju autentičnost i odgovornost, jedan od važnijih aspekata GT. Prema GT svi odnosi proizlaze iz kontakta i kontakt se promatra kao osnova za promjenu i razvoj. Upravo je i cilj terapije autentičnost osobe i odgovornost tako što osoba u terapijskom procesu postaje svjesna i bira vlastitu egzistenciju na smislen način. Humanistički aspekt GT, kao i postavke organizmičke teorije, očituju se u fokusiranju na prirodnu tendenciju ljudi ka samoaktualizaciji tj. težnji ka rastu i razvoju. Naglašavaju posebnost svake osobe koja ima svoj izbor i sposobnost integracije. Kontakt i svjesnost Među temeljnim pojma u GT su kontakt i svjesnost, uz pojam eksperimenta (1). Prema postavkama GT naglašava se interakcija organizma i okoline (polje organizam/okolina), i promatra se pojedinca i okolinu kao nerazdvojive. Nema smislenog načina promatranja osobe u psihološkom smislu bez konteksta organizam-okolina, a isto tako nema drugog načina promatranja okoline od perspektive pojedinca u toj okolini. Polje je diferencirano granicama. Svjesnost i kontakt su aktivni procesi granice koji se događaju u polju organizam/okolina. Osoba postoji kroz odvajanje sebe od drugih i kroz povezivanje sebe sa drugim i to su dvije osnovne funkcije granice. Samo aktivna izmjena unutar polja omogućuje rast i razvoj. Kontakt se definira kao odnos između sebe i drugoga (okoline ili internalnih aspekata poput otuđenih dijelova sebe, blokiranih emocija, misli, sjećanja odnosno svega što nije integrirano u ličnosti, te se ne doživljavao kao “ja” već kao “drugo”). Može se promatrati i kao susret i iskustvo različitosti/razlika. Važno obilježje svakog kontakta je uzbuđenje i energetska reakcija koja se javlja. Svaka je osoba sposobna za efikasan i zadovoljavajući kontakt s drugima u svojoj okolini kako bi preživjela, razvijala se i rasla. Svaki je kontakt kreativan i dinamičan, te svako iskustvo predstavlja kreativnu prilagodbu organizma u okolini (2). Sva živa bića žive u okolini i prilagođuju se uvjetima polja, ali isto tako oblikuju okolinu tako da bude usuglašena s njihovim potrebama i vrijednostima. Može se reći da je kontakt formiranje figure u odnosu na pozadinu u kontekstu polja organizam/okolina. Kontakt se promatra i kao svjesnost, ponašanje prema, asimilacija i odbacivanje neasimilirane novine (2). Modaliteti kontakta su dodir, sluh, miris, okus, vid, govor i pokret. Ti procesi predstavljaju funkcije kontakta (1). Kontakt je, zapravo, osnova promjene i rasta osobe. Uz kontakt, svjesnost je središnji pojam GT. Svjesnost je oblik iskustva u kojem je osoba u kontaktu sa svojom egzistencijom tj. s onim što jest. Događa se sada i ovdje, u trenutnom momentu. U sebi uključuje kontakt, primanje osjeta, uzbuđenje i formaciju gestalta. To je proces kontakta s najvažnijim događajima u polju organizam/okolina kroz senzomotornu, emocionalnu, kognitivnu i energetsku podršku u određenom trenutku (3). Perls (1966) navodi formulu: “sada = iskustvo = svjesnost = realitet”, te ističe da je jedina svjesnost sada i ovdje, bez obzira radi li se o prošlosti ili o budućnosti (4). Upravo svjestan kontakt stvara nove, smislene cjeline, te kao takav u sebi uključuje integraciju problema. Uvid je oblik svjesnosti i predstavlja trenutno zahvaćanje jasne cjeline od različitih elemenata u polju. Predstavlja svjesnost o strukturi polja organizam/okolina koje se proučava i uključuje kontakt sa sobom u cijelom polju svog života. Svjesnost se može promatrati kao proces znanja o vlastitoj kontroli, izboru i odgovornosti za vlastito ponašanje i osjećanje. Osoba koja je svjesna, zna što radi, kako radi, da ima alternativu i da sama bira biti takva kakva jest (3). Prema GT svaka je osoba odgovorna za svoje reakcije (response-able) i ponašanje. Granice kontakta Kao što je bilo rečeno, kontakt je susret različitosti (“ja” i “ne ja”/self i ne self) i događa se na granici kontakta, koja predstavlja entitet za sebe. Granice kontakta odnosno mjesto gdje se događa kontakt čini Ego. Prema postavkama GT osoba egzistira kroz razlikovanje sebe od okoline i kroz povezivanje sebe i drugih (potreba za zajedništvom i potreba za odvojenošću). To su ujedno i dvije osnovne funkcije granice kontakta. Ljudi su definirani svojim granicama odnosno svaka osoba ima svoje granice, koje se nazivaju ja-granice, i predstavljaju dozvoljenu razinu kontakta za određenu osobu. Postoji čitav spektar različitih granica kontakta. Ja-granice nisu fiksne, već pokazuju veliku varijabilnost u razini svoje ekspanzivnosti (1). Važno je da osoba drži svoje granice propusnim kako bi moglo doći do promjene, ali i čvrstim kao bi osoba bila autonomna. Kako bi osoba ostvarila dobar kontakt treba posegnuti prema svojim granicama i istražiti ih. Ukoliko osoba ima vrlo rigidne i čvrste ja-granice, te strah od njihove ekspanzije, može doći do pojave prevelike količine uzbuđenja koje osoba potiskuje, što doživljava kao pojavu anksioznosti. S druge strane, promjena granica može dovesti i do značajne ugode. Pomicanje vlastitih granica kod ljudi izaziva strah i to od gubitka vlastitog identiteta, no ono što je potrebno istražiti je identitet koji se razvija (1). Upravo je eksperiment u GT jedan od načina da osoba osjeti svoje granice, mjesto uzbuđenja i njihovo širenje. Proces kontakta: organizmička samoregulacija Kontakt se može promatrati i kao stvaranje figure u odnosu na pozadinu unutar konteksta tj. polja u kojem se osoba nalazi. To se u GT naziva formacija i destrukcija gestalta tj. figure/pozadine, što se odvija kroz nekoliko faza čineći organizmičku samoregulaciju (OS). Te faze OS su: senzacija (pojava sirovih proprioceptivnih informacija), svjesnost (pojava najdominantnije potrebe tj. figure), mobilizacija energije (uzbuđenje), akcija, kontakt, zadovoljenje uz zatvaranje gestalta (probavljanje i asimilacija tj. uzimanje onoga što je hranjivo, a odbacivanje onoga što nije), te povlačenje. Opis metabolizma koristi se kao metafora za opis procesa odvijanja psiholoških funkcija odnosno procesa granice kojima osobe održavaju sebe i rastu, a Perls (1969) to naziva mentalnim metabolizmom (5). Proces OS je, zapravo, proces neprestanog izmjenjivanja faze kontakta sa okolinom i faze povlačenja od okoline odnosno faze spajanja i faze odvajanja, pri čemu se prilikom svakog kontakta zatvara neki gestalt. Iz pozadine se izdvaja najdominantnija potreba koja postaje figura u polju organizam/okolina. Ta figura usmjerava i organizira ponašanje osobe u polju sve dok ta potreba nije efikasno zadovoljena. Tada se ta figura povlači u pozadinu i stvara prostor za novu potrebu. Figura sadrži ono što je centralno, važno i značajno u sadašnjem trenutku (ono što se izdvaja u iskustvu), dok sve ostalo što je izvan naše trenutne svjesnosti odnosno cijeli kontekst fenomenološki važnih faktora iz koji se javila figura čini pozadinu (prijašnje iskustvo tijekom života, nedovršeni poslovi, sadašnje iskustvo) (1). Svaka potreba koja nije zadovoljena odnosno svaki nezavršeni/nezatvoreni gestalt predstavlja “nedovršeni posao”, koji utječe na formaciju novog gestalta, prirodni proces OS, te ne dolazi do rasta već do stagnacije i regresije. Utječe na samopoštovanje, identitet i interpersonalne kontakte. Samoregulacija je proces kojim osoba teži održavanju homeostaze koja je stalno poremećena pojavom potreba (figura) i stremljenju ka njezinim zadovoljenjem. Osnovni koncept GT temelji se na tome da osoba ima prirodnu tendenciju ka ravnoteži, zdravlju i rastu odnosno temelji se na samoregulirajućoj osnovi osobe. Način na koji osoba ulazi u kontakt upravo je i način kao se mijenja i raste. Zdrava i patološka samoregulacija Efikasna samoregulacija, (proces OS funkcionira bez poteškoća), uključuje kontakt u kojem je osoba svjesna novine u okolini, koja je potencijalno hranjiva ili toksična, pri čemu uzima ono što je hranjivo i odbacuje ono što nije. Takav kontakt dovodi do promjene odnosno rasta (1). Dolazi do integracije dijelova u cjelinu i osoba se doživljava kao cjelovita i zdrava. To znači da kod osobe koja funkcionira na zdrav način postoji prirodna i spontana izmjena formacije i destrukcije gestalta/figure, što je u osnovi dinamičkog procesa kontakta (3). Novi gestalti tečno dolaze i bivaju zatvoreni. Budući da su svi dijelovi ličnosti integrirani osoba adekvatno odgovara na zahtjeve i potrebe i na to što se događa u okolini. Sposobna je realistično procijeniti situaciju i odgovorno reagirati sukladno tome što jest i tome što situacija zahtjeva. Takva osoba živi svjesna sadašnjeg trenutka i u potpunosti je odgovorna za svoje reakcije (6). Za razliku od toga, patološka disfunkcija je poremećaj u OS i rastu. Kod takve osobe ne postoji jasna svjesnost (potreba, želja, težnji) i odgovornost, kontakt nije tečan i fleksibilan već je blokiran i/ili poremećen, te je smanjena i autentičnost osobe. Ponašanje postaje automatsko tj. više nije svjesno odabrano, a kontakt prelazi u naviku i odvija se nesvjesno i autonomno bez obzira na kontekst. Ličnost postaje fiksirana i osoba se prezentira preko neautentičnih slojeva (6). Drugim riječima, bolest (dis-ease) se promatra kao stanje u kojem osoba ne funkcionira u potpunosti, nije u ravnoteži odnosno postoji poremećaj u prirodnoj tečnosti ciklusa OS tj. formacije gestalta (u jednoj ili više faza) i osoba ne uspijeva pronaći i zadržati ravnotežu između sebe i okoline. U takvom stanju osobe se ne doživljavaju kao cjelovite i kao u dobrom odnosu sa svojom okolinom. U kontekstu GT, koncept anksioznosti stavlja veći naglasak na proces nego na sadržaj anksioznosti. Prema jednoj od ranijih definicija anksioznost je uzbuđenje bez podrške (7). Anksioznost se doživljava kao uzbuđenje koje je poremećeno ili je bez podrške. Uzbuđenje treba kognitivnu i fiziološku podršku. Kognitivno, anksioznost je iskustvo raskoraka između sada i prije, između sada i kreativne ekspresije uzbuđenja (7). Razvija se kognitivno kroz gubitak usmjerenosti u sadašnjost. To uzima formu negativnih predviđanja, pogrešnih interpretacija i iracionalnih vjerovanja. Promatranje anksioznosti iz fiziološke perspektive odnosi se na potrebu organizma za kisikom kao podrškom uzbuđenju. GT promatra anksioznost i kao karakterološku osobinu. Anksioznost se razvija kada smo “zarobljeni” između našeg interesa za nečim i našeg straha od toga (10). Mehanizmi otpora/poremećaji granice kontakta Neravnoteža je rezultat poremećaja u ciklusu OS (1), a promatra se i kao poremećaj na granici kontakta (2). Postoji nekoliko poremećaja granica kontakta koji se nazivaju i mehanizmi otpora: intojekcija, projekcija, retrofleksija, konfluencija, defleksija i egotizam. Oni su zapravo otpori kreativnoj prilagodbi i OS osobe (3). Kroz introjekciju strani se materijal cijeli apsorbira (proces gutanja u komadu), bez diskriminacije i asimilacije. Osoba u sebe inkorporira vrijednosti, stavove, ponašanja i mišljenja koji nisu stvarno njeni odnosno intojekti se nameću selfu. Granicu između sebe i okoline osoba pomiče toliko duboko u sebe, da od nje gotovo ništa i ne ostaje. Osoba osjeća nešto kao dio sebe, dok je to zapravo dio okoline (kriva/lažna identifikacija). U takvoj situaciji osoba se zapravo odriče slobode izbora i radi što drugi od nje očekuju. Gutanje cjeline stvara “kao da” ličnost i rigidni karakter. Opasnosti od introjekcije su dvojake. Osoba nema priliku razviti vlastitu ličnost i može doći do raspada ličnosti. Introjekcija se može promatrati kao suprotan pol od projekcije. U konfluenciji (spajanje/fuzija) je nejasna granica između sebe i drugog, tako da se ta granica gubi. Osoba zapravo ne osjeća nikakvu granicu između sebe i okoline te joj se čini da su ona i okolina jedno. To je situacija ne-kontakta, i umjesto “ja” i “ti” postoji “mi” ili blijedo i nejasno iskustvo samoga sebe. Osoba nije u dobrom kontaktu sa sobom, već je više u kontaktu s onom što drugi žele. Projekcija je obrnuta od introjekcije. Predstavlja konfuziju sebe i drugog koja je rezultat pripisivanja izvanjskom onog što je zapravo dio selfa odnosno osoba doživljava nešto kao dio okoline, dok je to u stvari dio nje same (krivo/lažno odvajanje). Projekcija zapravo predstavlja sklonost da se na okolinu prebaci odgovornost za ono što je nastalo u samoj osobi. Granicu između sebe i okoline osoba pomiče jako daleko sebi u korist, što joj omogućuje da otpiše i odbaci one dijelove ličnosti koji su joj teški, neugodni i neprivlačni. Drugim riječima osoba vidi neželjene i nepoželjne osobine i osjećaje u drugome, koje joj je teško vidjeti u samoj sebi. Retrofleksija je podijeljenost selfa, pri čemu self zamjenjuje okolinu – radimo sebi ono što bismo htjeli raditi drugima ili radimo sebi ono što bismo željeli da drugi rade nama. Osoba zadržava odgovor koji je namijenjen okolini i zamjenjuje ga odgovorom prema sebi. U takvoj se situaciji osoba dijeli na promatrača i onog kojeg promatra tj. na onog koji nešto radi i onog kojem se nešto radi. Može se promatrati kao suprotan pol od defleksije. Defleksija je izbjegavanje kontakta ili svjesnosti kroz preokretanje impulsa od direktnog kontakta s drugom osobom. Osoba pokušava izbjeći utjecaj podražaja iz sebe ili iz okoline, te se osjeća odvojeno i napušteno. Uključuje pričanje “o”, a ne “prema”. Kod defleksije osoba premješta granicu tako da je u kontakta s nekom drugom osobom, idejom ili osjećajem odnosno impuls se preusmjeruje na substitut u okolini. Egotizam je suprotan od konfluencije. Osoba je gotovo isključivo svjesna samo sebe, svog glasa, misli, emocija i ponašanja odnosno svjesna je svog doprinosa kontaktu, te u kontaktu nema punu svjesnost o tome sa kime ili čime dolazi u susret. Takva osoba je sposobna imati čvrste granice, ograničiti se, reći “ne”, suprotstaviti se. Egotizam može dovesti do toga da osoba nije u najboljem kontaktu sa onime što ne čini nju, što je izvan nje same. Paradoksalna teorija promjene Stavljanje naglaska na svjesnost (uključujući odgovornost) i kontakt u GT jest zbog toga što upravo zbog svjesnosti i kontakta dolazi do prirodne i spontane promjene kod čovjeka. Kroz svjesno samo-prihvaćanje i bivanje kako jest dolazi do rasta i razvoja. U sklopu GT odustaje se od ideje da osoba može promijeniti svoju ličnost tako što će se “učiniti” drugačijom (8). Što se osoba više trudi da bude ono što nije, to će više ostati ista i neće doći do željene promjene. U tome leži paradoks (9). Jedna od važnih teorija u sklopu GT je paradoksalna teorija promjene, koja kaže da do promjene dolazi kada osoba postane ono što jest, a ne ono što nije (ili što bi željela biti), odnosno, tek kada je osoba ono što jest može postati nešto drugo, a to predstavlja promjenu (9). Prvo trebamo doći do vlastite istine, do samih sebe (svjesnost o tome “što jest” i identifikacija sa svim svojim konfliktnim i otuđenim dijelovima), kako bi se mogli pomaknuti od toga (kako bi moglo doći do promjene) (6). Ozdravljenje znači uspostavljanje cjeline odnosno dovođenje konfliktnih aspekata života osobe u smislenu i harmoničnu cjelinu (dovođenje konfliktnih strana u svjesnost, prihvaćanje svih strana unutarnjeg konflikta i njihova integracija u cjelovit self) (10). Slojevi ličnosti Perls (1980) razlikuje pet slojeva ličnosti koje osoba ima oko svog autentičnog selfa: 1. Sloj klišeja odnosi se na ponašanje koje je najmanje sepcifično i vezano za stvarnu osobu i vrlo često je to ponašanje koje je naučeno prema uzorima društvenog sloja, profesije ili obiteljske uloge. U ovaj sloj pripadaju i rituali i maniri. Pojedinac nije sposoban za intenzivan kontakt, već se ponaša umjetno, ritualizirano i površno. 2. Sloj igranja uloga odnosi se na ponašanja koja su u skladu s određenom ulogom koju pojedinac ima (“glumi”), a što mu omogućuje izbjegavanje kontakta sa sobom i sa okolinom. Na ovom nivou čovjek živi prema programu koji je prihvatio odnosno prema ideji o tome kakav treba biti. Ovaj sloj ličnosti je kombinacija socijalno prihvatljivih postupaka i manipulacije prikrivene osobnim potrebama. U ovom sloju ličnosti potrebe se prepoznaju ali se ne prihvaćaju i ignoriraju se. 3. Sloj blokiranja (fobični sloj) predstavlja osjećaj praznine, što je često zastrašujuće za osobu. U ovom sloju ličnosti osoba dolazi do susreta sa onime što ona jest, a što prema vanjskim zahtjevima koje je osoba introjicirala kao svoje, ne bi trebala biti. U ovom sloju se nalazi ono od čega bježimo, što odbijamo biti odnosno tu se nalaze otuđeni dijelovi ličnosti, ali i strahovi, bolovi, tuge i sve druge emocije koje su dovele do igranja uloga, te katastrofične fantazije o tome što će se dogoditi ako budemo onakvi kakvi jesmo. 4. Implozivni sloj (sloj smrti) odnosi se na ponašanje u kojem uzbuđenje ne može proći kroz otpore jer osoba blokira ekspersiju, te se onda uzbuđenje okreće retrofleksijom i pojavljuje u obliku stezanja, grčenja, umrtvljivanja ili psihosomatskih smetnji. Ova ponašanja povezana su sa otporima. Emocije koje se javljaju kod implozivnog ponašanja su tuga, očaj, strah i mržnja prema sebi. 5. Eksplozivni sloj slobodne energije više nije zaštitni sloj već je otpor riješen, te osjećaji, ponašanja i potrebe koji su bili potisnuti sada mogu biti doživljeni u potpunosti i izraženi slobodno i adekvatno. U ovom sloju ličnosti javlja se oslobođena energija koja je do tada bila sputavana. Ponašanje na ovom sloju nije otuđeno već je autentično. Perls razlikuje četiri vrste “eksplozije” slobodne energije: bijes, radost, tugu i orgazam. 6. Autentična ličnost je razriješila sve prethodne slojeve i predstavlja pravo ljudsko biće koje ne obilježava otuđenost i fragmentacija. Osoba sebi dopušta živjeti, istraživanje svojih potreba i svoje kreativnosti, te dovršavanje poslova, a pri tom je svjesna i odgovorna za svoje postupke i ponašanje. Takva osoba je u dobrom kontaktu sa sobom i sa okolinom i sposobna je živjeti sada i ovdje (11, 12, 13.). Self U okviru GT self se ne promatra kao struktura, već kao proces koji se stalno mijenja. Predstavlja sistem kontakata u sadašnjoj situaciji i način na koji osoba organizira svoje iskustvo (2). Iskustvo selfa jedino se javlja u odnosu tj. nije neovisno o polju ili kontaktu, već je nešto što je dano u kontaktu i oživljava u susretu s okolinom (14). Postoji u procesu kontakta (proces koji se događa na granici) i funkcija selfa jest da integrira polje/organizam u cjelinu i zapravo se nalazi u osnovi te integracije (15). Preko razlikovanja selfa i ne-selfa (“ja” i “ne ja”) preko procesa, koji se odvijaju na granici kontakta, identifikacije i alijenacije, osoba se može orijentirati u svom životnom prostoru i konstruirati doživljaj sebe tj. ono što jest. Osjećaj sebe tj. selfa razvija se kroz kreativnu prilagodbu. Rođenjem biološki organizam ulazi u interakciju s novinom (okolinom) i razvija se self: biološko-psihološko-spiritualno biće. Organizam, kao integracija svih prijašnjih interakcija, neprestano je u interakciji u sadašnjem polju organizam/okolina, prilagođujući se toj okolini i prilagođujući okolinu sebi. Iz te interakcije stalno se rađa nešto novo svakog trenutka, u smislu novog selfa (10). Polariteti Cilj OS je integracija dijelova u cjelinu, no polje je ponekad diferencirano na polaritete tj. dijelove koji su komplementarno suprotni jedni drugima i tretiraju se kao dijelovi jedne iste cjeline (“dvije strane istog novčića”). Važna je svjesnost o oba polariteta i osoba je u ravnoteži i ima osjećaj cjelovitosti tek kada oba polariteta djeluju zajedno. Važan koncept ličnosti je podjela na “top dog/under dog”, koja zapravo predstavlja borbu gospodara i roba. “Top dog” predstavlja dio koji naređuje, postavlja se kao da on zna najbolje, zauzima autoritarnu poziciju, usmjerava, pun je progutanih intojekata i moranja. Za razliku od “under dog-a” koji je pasivan, ima izgovore i razloge za odgađanje, te predstavlja dio koji sabotira i nema snage i moći (1, 7, 11). Impass Impass je izuzetno važno mjesto u terapiji i ima odlučujuće mjesto u rastu. To je pozicija u kojoj podrška okoline ili zastarjela unutarnja podrška više ne funkcioniraju, a autentična samo-podrška se još nije uspostavila (7). Neki to mjesto opisuju kao stanje praznine, rupe, crnila, ruba provalije i sl. Ukoliko osoba ostane s iskustvom impassa može pronaći podršku autentičnom postojanju i iskustvu. To predstavlja postojanje s točnom percepcijom i sposobnosti stavljanja svog istinskog selfa u okolinu/svijet i točna percepcija drugih (10). Ciljevi gestalt terapije Jedan od važnih ciljeva GT je ponovna integracija dijelova ličnosti u novu cjelinu i uspješnost terapije očituje se u integraciji tj. identifikaciji sa otuđenim dijelovima sebe (poput ideja, emocija, ponašanja). Svjesnost uključuje mikrosvjesnost tj. svjesnost o određenom sadržaju (kroz terapiju osobe uče identificirati i prihvatiti svoje potrebe, preferencije, želje, emocije, vrijednosti), ali i svjesnost o procesu svjesnosti. Važan cilj GT je da osoba osvijesti proces kojim ona ulazi u kontakt, proces formiranja i destrukcije gestalta tj. proces OS, procese otpora, kako bi mogla ponovo uspostaviti prirodnu sposobnost samoregulacije i efikasno ulaziti u kontakt s drugima kao i dijelovima samog sebe. Svjesnost o svjesnosti ojačava sposobnost da se automatske navike dovedu u svjesnost i u terapiji se koriste fokusirana svjesnost i fenomenološko eksperimentiranje za pojašnjavanje, centriranje i isprobavanje novih ponašanja. Ta svjesnost znači da osoba zna što ona sama bira napraviti/ponašati se, te ima priliku preuzeti odgovornost za to. To dovodi da se osoba na kreativan način nosi sa životom u kojem se neprestano mijenja, raste i razvija se. Može se reći da je osnovni cilj GT zrelost, rast i autonomnost (autentičnost i odgovornost) kroz povećanje svjesnosti. Zrelost se definira kao prebacivanje sa podrške okoline na unutarnju podršku i oslonac u sebi, čime osoba nije više ovisna o okolini i shvaća da sama može učiniti puno više nego što je prvotno mislila (7). Samo-podrška predstavlja sposobnost da podržimo sebe na način da smo dovoljno jaki i fleksibilni da se upustimo u nove kontakte i nove događaje. Cilj terapije je upravo transferirati samo-podršku koja dolazi iz iskustva u terapiji, što će dovesti do novog kruga svjesnosti i akcije u životu osobe odnosno povećati raznovrsnost ponašanja (8). Terapijski odnos Terapijski odnos u GT temelji se na aktivnoj prisutnosti terapeuta i klijenta u dijaloškom ja-ti odnosu kroz kontakt, usmjeravanje svjesnosti i iskustvo ovdje i sada. U terapijskom odnosu nema procjenjivanja i interpretiranja drugoga, već je puno povjerenje na trenutno iskustvo. To stvara sigurnu okolinu/uvjete za terapijski rad. Ja-ti odnos je horizontalan odnos u kojem i terapeut i klijent imaju jednakopravnu i aktivnu ulogu. Naglasak je na kontaktu, svjesnosti, odgovornosti i terapeuta i klijenta, te na međusobnom dijeljenju trenutnog vlastitog iskustva “kako jest” i to kroz dijalog (3). Vrlo je važno da je terapeut svjestan samog sebe, transparentan, autentičan i kongruentan. Seanse su strukturirane interakcijom terapeuta i klijenta i oboje sudjeluju u strukturiranju. Klijentova percepcija vlastitih potreba, preferencija i snaga uzimaju se ozbiljno i one postaju važne determinante strukture terapije. Neki klijenti određuju strukturu seanse pričajući svoju priču ili uspostavljajući svoj vlastiti fokus. Klijent je u GT vrlo aktivan i odgovoran sudionik koji ući kroz eksperiment i promatra svoju sposobnost otkrivanja i ostvarivanja svojih ciljeva pomoću vlastitih napora. Klijent je sam odgovoran za svoje ponašanje, promjene u ponašanju i nastojanju da postigne te promjene (16). Terapeut pomaže u razjašnjavanju klijentovih potreba i preferencija kada one nisu jasne, kroz dijeljenje svojih vlastitih opažanja, nudeći empatičke refleksije na informacije koje je čuo od klijenta i predlažući fenomenološko eksperimentiranje koje bi moglo pojasniti klijentove želje. Terapeut dijeli s klijentom svoja opažanja, ali i daje svoj feedback o tome kako je klijent utjecao na njega. Uvijek se radi u kontekstu stvarnog kontakta između dvije osobe. Struktura proizlazi iz zajedničkog rada terapeuta i klijenta. (10). Terapeut frustrira klijenta ne rješavajući njegov problem za njega. Jedino tako, kroz frustraciju, mogu se razvijati unutarnji izvori za rješavanja vlastitih problema. Terapeut treba uspostaviti ravnotežu između frustracije i podrške održavajući s klijentom ja-ti odnos sada i ovdje (16). Terapeut ima odgovornost za: 1. identificiranje tema koje su centralne u klijentovoj samoregulaciji, 2. tijek, timeing i način rada, 3. uspostavu sigurne i profesionalne klime i 4. pozivanje dijaloškog kontakta i facilitaciju dijaloškog odnosa (10). Orijentacija na sadašnjost ne isključuje prošlost i budućnost, već se i oni promatraju kroz iskustvo sada i ovdje (sada pokriva sve što postoji, uključuje balans biti ovdje, to je doživljavanje, iskustvo, uključenost, fenomenološko, svjesnost). Tijekom terapije usmjerenost je na proces više nego na sadržaj, na iskustvo, a ne na interpretaciju, na pitanja “što” i “kako” (predstavlja sve što je strukturirano, ponašanje, sve što se događa – proces koji se odvija), a ne na “zašto”. Tehnike i metode gestalt terapije Tehnike i metode GT mogu se promatrati kao proces otkrivanja kroz direktno iskustvo i eksperimentiranje kojima osoba širi svoje granice i svjesnost. Temelje se na “ja-ti odnosu”, “što i kako”, i “ovdje i sada” metodologiji. Eksperimenti pružaju klijentu priliku da u sigurnim uvjetima terapijske situacije isproba različita iskustva i ponašanja, te nove poglede na sadašnje i prošle događaje. Eksperiment je organska posljedica onoga što klijent radi ili osjeća u svakom trenutku tijekom terapije. Terapijska tehnika sama od sebe ne kreira klijentovo ponašanje ili osjećanje, već služi kao alat kojim se povećavaju procesi unutar ličnosti osobe (8). Mogućnosti eksperimentiranja u GT su beskonačne i uključuju: igranje uloga (nedovršeni poslovi, osobine, polariteti, odnosi), dijalog, direktnu ekspresiju, pretjerivanje, naglašavanje, ja rečenice, kontinuitet svjesnosti, isprobavanje raznih ponašanja, rad na tijelu/disanju/glasu/pokretima/govoru, vizualizaciju, metafore, fantazije, priče, snove, crteže, domaće zadaće i sl. Osnovne pretpostavke gestalt terapijskog pristupa Passons (1975) je sumirao pretpostavke gestalt terapijskog pristupa u sljedeće: 1. Osoba je cjelina i predstavlja tijelo, emocije, misli, osjete i percepciju, koji su svi u međuzavisnom djelovanju 2. Osoba je dio svoje okoline i ne može se razumjeti izdvojeno od nje 3. Ljudi su proaktivni više nego reaktivni. Sami određuju svoje vlastite odgovore/reakcije na svijet 4. Ljudi su sposobni biti svjesni svojih osjeta, misli, emocija i percepcija 5. Ljudi su kroz samosvijest sposobni birati i prema tome su i odgovorni za svoje ponašanje 6. Ljudi posjeduju potencijal i resurse da žive efikasno i zadovoljavaju svoje potrebe 7. Ljudi mogu doživjeti sebe jedino u sadašnjosti 8. Prošlost i budućnost mogu se doživjeti samo kroz sjećanja i predviđanja (17). Životna filozofija gestalt terapije 1. Živi sada: u svakom danom trenutku, a ne u prošlosti niti u budućnosti 2. Živi ovdje: u dodiru sa onime što je pred tobom, sa onime što neposredno opažaš 3. Prestani se uživljavati u svoje fantazije: doživi dodir sa stvarnim svijetom 4. Živi sa svojim osjetilima: osjeti što ti pružaju. Ne precjenjuj misli, već je iskusno vrednije 5. Prihvati svoje osjećaje i slobodno ih izrazi: nemoj ih opravdavati, objašnjavati, prosuđivati ili manipulirati 6. Prihvati ravnopravnost svojih osjećaja: prepusti se boli i neugodnim osjećajima kako se prepuštaš radosti i ugodnim osjećajima 7. Nemoj se pokoravati zapovijedima “treba” ili “mora” i nemoj se odricati svoje moći obožavajući idole. Prihvaćaj vlastite imperative za koje si sprema preuzeti odgovornost i koji za tebe imaju unutarnji smisao 8. Preuzmi odgovornost za svoje misli, osjećaje i ponašanje. Nemoj manipulirati sobom sužavajući svoju svjesnost 9. Prihvati samog sebe kakav si sada i prihvati druge onakvima kakvi oni jesu sada (12, 18). Mogućnosti primjene gestalt terapije Yontef (1993) navodi da se GT može efikasno koristiti sa svakom kliničkom populacijom koju terapeut razumije i s kojom se osjeća udobno. Ukoliko se terapeut može povezati s klijentom, mogu se primijeniti gestalt terapijski principi dijaloga i direktnog iskustva. Važno je da se sa svakim klijentom ti osnovni principi prilagode konkretnoj osobi i kliničkoj situaciji budući da svaka osoba odnosno dijagnostička skupina zahtijeva specifičan pristup. Stoga je važno da terapeut osim znanja iz teorije i primjene GT, ima znanja iz područja dijagnostike, psihopatologije i teorije ličnosti (10). Individualna, bračna, obiteljska i grupna GT koristi se gotovo sa svim dijagnostičkim populacijama. GT ima posebno dugu povijest primjene sa osobama koje su sputane, rigidne, sklone intelektualizaciji i s puno “unutarnjih ograničenja” (anksiozni, perfekcionistički, fobični i depresivni klijenti), te se jedno vrijeme smatrala kao terapija upravo takve populacije. No, GT ima uspješnu primjenu sa puno širim spektrom problema. Često se koristi kod osoba s neurozama odnosno anksioznim poremećajima, kod osoba s poremećajima ličnosti, posebice s narcističkim i borderline poremećajem ličnosti, te kod osoba s problemima ovisnosti o alkoholu i drogama. GT se koristi kod osoba svih dobnih skupina i ima vrlo široku primjenu u terapiji djece i u školskom sustavu. GT se pokazala korisna i u sklopu kriznih intervencija. U znatno manjoj mjeri se koristi u terapiji osoba sa psihotičnim poremećajima i težim organskim oštećenjima, kod kojih je potreban poseban oprez, osjetljivost, podrška, strpljivost, dugoročan rad i kontinuirano građenje odnosa (3, 6, 10). Zaključak GT promatra čovjeka kao funkcionalnu, organizmičku cjelinu koja teži višoj razini potencijala, aktualizaciji i integraciji unutar sebe i kao dio polja organizam/okolina (6). Može se reći da se u GT naglasak stavlja na direktan kontakt između terapeuta i klijenta, iskustvo sada i ovdje, aktivno eksperimentiranje, odgovornost za sebe i svoje reakcije, osvještavanje, povjerenje u OS, te međuzavisan odnos pojedinca i okoline (3). GT može se okarakterizirati kao neinterpretativni psihoterapijski pristup koji kroz ja-ti odnos i kroz podršku na osvještavanju sebe (vlastitih misli, osjećaja, osjeta i tijela) sada i ovdje, omogućuje pronalaženje, oslobađanje i korištenje svih vlastitih osobnih potencijala tj. samoaktualizaciju (19).

Socijalna psihijatrija, 35, 21-28

LITERATURA 1. Polster E. i Polster M. Gestalt Therapy Integrated, Contours of Theory and Practice, NY : Vintage Books, Brunner/Mazel, 1973. 2. Prels F., Hefferline R. and Goodman P. Gestalt Therapy: Excitement and Growth in the Human Personality, NY: Julian Press, 1951. 3. Yontef GM. Gestalt Therapy: An Introduction, U: Yontef GM ur. Awereness, Dialogue and Process: Essays on Gestalt Therapy, NY: The Gestalt Journal Press, 1993, Web adresa: http://www.gestalt.org 4. Barlow AR Gestalt Therapy and Gestalt Psychology, Gestalt-Antecedent Influence or Historical Accident, The Gestalt Journal, 1981; 4 (2), Web adresa: http://www.gestalt.org 5. Perls F. Ego, hunger and aggression, NY : Vintage Books, 1969. 6. Kirchner M. Gestalt Therapy Theory: An Overview, Gestalt, 2000; 4 (3), Web adresa: http://www.g-gej.org 7. Perls F. Gestalt Therapy Verbatim, Utah: Bantam Books, Real People Press, 1969. 8. Buttolo W. Gestalt terapija, U: Biro M. i Buttolo W. ur. Klinička psihologija, Novi Sad: Katedra za Kliničku psihologiju, Ludwig Maximilians Universitat Munchen i Futura publikacije, 2003, 286-295. 9. Beisser A. The Paradoxsical Theory of Change, U: Fagan J. i Shepherd I. ur. Gestalt Therapy Now, California: Science and Behavior Books, Palo Alto, 1970. 10. Yontef GM. Gestalt Therapy, U: Gurman AS. i Messer SB. ur. Essential Psychotherapies, Theory and Practice, NY: Guilford Press, 1995, 261-303. 11. Simkin JS. Gestalt Therapy Mini-lectures, California: Celestial Arts, Millbrae, 1974. 12. Berger J. Gestalt terapija, U Berger J. ur. Treći roditelj, Novi pravci grupne psihoterapije, Beograd: Nolit, 1980, 113-135. 13. Kostić N. Kako se neuroza shvaća u geštalt terapiji, U: Ignjatović M. ur. Avalske sveske – Novi pravci grupne psihoterapije, Beograd: Institut za dokumentaciju zaštite na radu, 1980, 59-63. 14. Perls F. Finding Self Through Gestalt Therapy, part of the Cooper Union Forum Lectures Series, 1957, Web adresa: http://www.gestalt.org 15. Parlett M. Reflections on field theory, British Gestalt Journal, 1991; 1 (2): 69-81. 16. Kostić M. Geštalt terapija – pristup cjelovitoj ličnosti, U: Ignjatović M. ur. Avalske sveske – Novi pravci grupne psihoterapije, Beograd: Institut za dokumentaciju zaštite na radu, 1980, 31-37. 17. Clarksion P. Gestalt Counseling in Action, London: SAGE Publications, 1999. 18. Perls F. Gestaltistički pristup psihoterapiji, Beograd: Nolit, 1981. 19. Pregrad J. Gestalt terapija, predavanje na poslijediplomskom studiju, Sveučilište u Zagrebu, Odsjek za psihologiju, 1998.