Branka Jakelić
Svatko je od nas rastrzan izmedu dvije medusobno oprecne težnje: potrebe za sobom i samocom vlastita svijeta te potrebe za pripadanjem nekome – nekoj cjelini, osobi, grupi. U neprestanom kretanju izmedu polova individualne odvojenosti i sudjelovanja u necemu što je vece od nas, tj. onome meduljudskom, nerijetko prolazimo kroz cijeli niz vanjskih i unutarnjih konflikata. Štoviše, vecina ljudi i krene na psihoterapiju potaknuta upravo bolnim pitanjem kako uskladiti vlastiti unutarnji svijet s onim vanjskim koji dijelimo s drugim ljudima. Jedini istinski život je susret. (Martin Buber) Malo je istinskih susreta medu ljudima: skriveni iza raznih maski i zatvoreni u uske okvire svoga svijeta, cesto su ljudi suštinski nezainteresirani za svoje sugovornike; mnogi su susreti površni, nedoživljeni, promašeni, konfliktni… Indijanci kažu da ne možete istinski upoznati nekoga niste li barem godinu dana hodali u njegovim mokasinkama. Udemo li makar na trenutak „u kožu“ drugoga ljudskog bica, lakše se možemo uživjeti u njegovu situaciju, osjetiti njegovu tjeskobu, njegove strahove i nade. Na isti se nacin i taj drugi može uživjeti u našu pricu, što dovodi do medusobnog razumijevanja, empatije i otvorenosti za iskrenu komunikaciju. Gestalt terapija je, pored ostaloga, nadahnuta djelom hasidsko-židovskog filozofa Martina Bubera, koji je u svojoj knjizi “Ja i ti” pisao o vrijednosti istinskoga dijaloga medu ljudima. Taj dijalog se može dogoditi kada drugoga prestanemo promatrati kao „ono“, odnosno kao objekt koji zadovoljava ili ne zadovoljava neku našu potrebu, i pristupimo mu kao osobi koja poput nas posjeduje svoj svijet, svoje vrijednosti, potencijale i ogranicenja. Svaki dijalog zapocinje prepoznavanjem sebe, drugoga i mogucnosti odnosa izmedu dvaju ljudskih bica koja polaze od razlicite osobne povijesti, pretpostavki, ocekivanja i tocaka gledišta. Ukoliko su oboje na to spremni, kroz izmjenu i kreativnu integraciju razlika i slicnosti izmedu dvaju „ja“ i „ti“ otvara se prostor za iscjeljujuci razvoj jedne i druge osobe. Osnovni pojmovi u gestalt psihoterapiji su svjesnost , kontakt i eksperiment . No, premda su svi ti elementi bitni, dijalog je znatno više od toga. Dok se kontakt dogada na granici izmedu dvaju odvojenih svjesnih bica, dijalog se odvija u nekom prostoru „izmedu“, u onoj nevidljivoj dimenziji gdje se ta bica susrecu te je iscjeljujuci za jedno i za drugo. Da bismo mogli biti u dijalogu s nekim, trebamo biti u odnosu s njim, prisutni i empaticni, ukljuceni i otvoreni, poštujuci jedinstvenost i cjelovitost druge osobe, kao i svoje vlastite. Dijalog je uzajamno iskustvo, iskustvo susreta pri kojem u prvom planu nisu naše znanje, iskustvo i ideje o tome što onaj drugi jest, što bi mogao ili trebao biti, vec volja da se toga drugoga cuje, ukljucujuci i ono što je u pozadini izgovorenoga. U okvirima psihoterapije, terapeutova je odgovornost da se potrudi susresti klijenta sa svim onim što on u sebi u tom trenutku nosi. U tom smislu terapeut mora uciniti sve što je moguce. Treba biti prisutan i potpuno angažiran u dijaloškom procesu, drugim rijecima, ukljucen, što predstavlja veci stupanj angažmana od empatije buduci da je empatija osjecaj a ukljucivanje svjestan odabir. Da bi to mogao, terapeut treba znati „maknuti“ ono što pretpostavlja da zna o svom klijentu i jednostavno cekati s povjerenjem u ono što polako izranja, tek bivajuci tu s klijentom i za njega, uceci ga da bude sa svojim iskustvom, da istražuje i živi na rubu tog iskustva. Da bi se u terapijskoj situaciji susret dogodio, terapeut treba biti otvoren za nj i potaknuti ga, a na klijentu je da na to odgovori i susretne njega. Susret osobe s osobom ono je što iscjeljuje i mijenja. Dijalog je transcendentalni proces koji potice razvoj obje osobe. Buber kaže da dijaloški odnos ujednacuje dušu i osobu cini cjelovitom, a u gestaltu se cjelovitost zbiva kroz svjesnost – kontakt i svjesnost su kompatibilni aspekti cjeline. Gestalt je dijaloška terapija: pristupu, procesu i cilju pristupa se kroz dijalog, pri cemu se poštuje jedinstvenost individue unutar konteksta odnosa. Štoviše, odnos koji se izmedu terapeuta i klijenta tijekom terapije uspostavlja je i „nacin bivanja“ te istovremeno sredstvo i cilj terapijskog procesa. U dijalogu, uz „ja“ i „ti“ postoji i „mi“; to je onaj treci pol, ona nova stvarnost u kojoj se susrecemo bez maski, kao istinska bica sa svojim autenticnim potrebama. Svatko je “ja” i jedno “on” ili “ti”, a svaki “mi” ima isto toliko težine kao “vi” ili “oni”. (Tin Ujevic, “Pismo sebi”) U dijalogu o kojemu piše Buber cijeli je život susret nekog „ja“ s nekim „ti“. U „ja“ i „ti“ odnosu sudjeluje cijelo bice neposredno i direktno, s punom prisutnošcu i uzajamnošcu, pri cemu i jedan i drugi ostvaruju svoju posebnost u najvecoj mogucoj mjeri, istovremeno stvarajuci neku novu cjelinu, koja je znatno više od zbroja onih koji je cine. U terapijskom kontekstu, to je osobito primjetno u grupnoj terapiji. Najvažnija stvar koju dijete može dobiti tijekom svog odrastanja je dragocjeno iskustvo ljudi koji žive u zajednici s medusobnim prihvacanjem i poštovanjem; to stvara temelje sposobnosti da se i sebe i drugoga prepozna u onome što tko jest. Jednako tako, dobro vodena terapijska grupa ujedinjuje osobe u njihovoj uzajamnosti stvarajuci zajednicu koja hrani i jaca pojedince koji joj pripadaju. Grupa je osjetljiv organizam; kako smo tu u istoj poziciji kao i ostali clanovi, znatno je manja mogucnost „bijega“ i manipulacije no u individualnom susretu s terapeutom. Pored toga, ma koliko se sami ne željeli izlagati, bivajuci svjedocima tudem otvaranju, tudim pricama, neosjetno uranjamo u njih i, htjeli to ili ne, ne možemo izbjeci intimnost. Ni sve ono što ona sa sobom nosi. To što jesi je toliko glasno da ne cujem što govoriš. (Ralph Waldo Emerson) Svaka grupa (kao uostalom i svaka zajednica kojoj tijekom života pripadamo – bilo da je rijec o bracnim i prijateljskim odnosima ili pak raznim drugim zajednicama, poput onih na poslu i sl.) u svom razvoju prolazi kroz nekoliko faza. Prva je faza tzv. lažne zajednice u kojoj su clanovi medusobno povezani u nekoj vrsti tihog sporazuma i suradnje, pri cemu se mnoge razlike i sporne teme prešucuju „u ime zajednickoga dobra“. Slijedi joj faza u kojoj na površinu izranjaju individualne razlike, potrebe i granice, što je obicno praceno osjecajem neshvacenosti, sukobima, ljutnjom i strahom za opstanak zajednice. Ti su sukobi u pravilu nekreativni i nekonstruktivni. Moguce ih je razriješiti „povratkom na stanje prije“ kako bi se, primjerice, izvršio zadatak zbog kojega je grupa okupljena (kao kada je rijec o neterapijskim grupama) ili pak zbog nedostatka motivacije i hrabrosti terapeuta i/ili clanova grupe da se riskira uciniti nešto drugo. U terapijskim se grupama taj „povratak na staro“ na duge pruge u pravilu pokaže nekonstruktivnim. Da bi se izišlo iz faze kaosa, svaki od clanova grupe treba se suociti sa sobom, svojim osjecajima, ocekivanjima, pretpostavkama i sl. i njihovom proradom postupno stvarati temelj puta prema istinskoj grupi, istinskoj zajednici koja omogucuje, podržava i potice rast i razvoj svojih clanova u punom smislu rijeci. Ta treca faza u razvoju grupe – faza je praznine buduci da se u njoj simbolicno prazne, odnosno žrtvuju neki dijelovi staroga svijeta i obrazaca mišljenja, osjecanja i ponašanja, puštajuci ih da umru, kako bi se stvorio prostor za stvaranje necega novog, svrsishodnijeg. Kao što sam spomenula, svaki je odnos, svaka grupa, svaka zajednica mnogo više od pukoga zbroja individua koje ih cine; to je neka nova stvarnost koja nadilazi pojedinacna postojanja. Stoga razvoj od pseudozajednice u istinsku zajednicu, ciji clanovi medusobno komuniciraju iskreno, autenticno i od srca, zahtijeva skidanje maski i svjesno odricanje od naviknute slike o sebi te turobni prolazak kroz fazu praznine, kroz koju moramo proci kako bismo postupno došli u kontakt sa Selfom koji je dugo bio skriven ispod svih tih slojeva. To nije lako. Psihoterapijska grupa je svijet u malom; kroz interakciju s njezinim clanovima ucimo o sebi i drugima, susrecemo se s raznim dijelovima sebe, mijenjamo se i razvijamo u psihološkom i duhovnom smislu rijeci. U terapijskoj grupi kroz sve te faze prolazimo u sigurnom, zašticenom okružju medu ljudima koji, poput nas, rade na sebi te vodeni sigurnom rukom voditelja koji ce nas svojim znanjem, mudrošcu i iskustvom lakše provesti kroz razne zamke pomažuci nam da iz njih izidemo cvršci, snažniji i topliji prema sebi i drugima, sposobni naucene vještine prenijeti i na situacije u svom realnom životu. Dijalog nije most izmedu dva ja i ti, vec unutarnji odnos, stanje imanencije duše. (James Hillman) No, dijalog iziskuje hrabrost jer se moramo otvoriti otkrivanju i susretu, a uzajamnost je susreta krhka i ranjiva; nju ne možemo sami kontrolirati vec ovisi i o drugima, o drugom ljudskom bicu. Lakše je stoga unaprijed odbaciti i samu mogucnost susreta kako bismo izbjegli rizik da mi budemo odbaceni. Pravi su odnosi riskantni, bolni, krhki. Da bismo ih mogli ostvariti, živjeti i rasti u njima, trebamo biti spremni u svakom trenutku umrijeti u nekom dijelu svoga starog svijeta. S druge pak strane, kao što kaže redovnik Timothy Radcliffe, „ništa novo ne može nastati ako nismo spremni odreci se necega što je vrijedno u korist necega što se može pokazati kao potpuni promašaj“. Važno je stoga vratiti vrijednost ljudskog dijaloga i odnosa sa svim nabojem patnje koja mijenja, okrece dubljim vrijednostima života. U sigurnim okvirima terapijske grupe to se odvija postupno i znatno „mekše“ no u stvarnom životu, poštujuci dinamiku grupe i potrebe njezinih clanova u odredenom trenutku, što omogucuje ucenje nekih novih vještina ophodenja sa sobom i drugima, pa i onda kada se potrebe i želje medusobno ne podudaraju. U tom je smislu, uz odredena pravila, koja predstavljaju „sigurnosni okvir“ unutar kojega se može eksperimentirati, grupa nešto poput velike majke, koja hrani i njeguje, podržavajuci svoje clanove dok rastu i mijenjaju se, sve dok se ne usprave na vlastite noge i osmjele otici u svijet.