Tanja Radionov
Gestalt terapija (GT) je cjelokupan i autonoman terapijski i teorijski sistem koji ima integrativni okvir unutar kojeg su asimilirane i sintetizirane ideje i postavke raznih filozofskih i psiholoških pravaca – GT je humanisticka, holisticka, fenomenološko- egzistencijalisticka, dijaloška, procesno orijentirana i terapija temeljena na teoriji polja. To je rezultiralo eklekticnosti i u pristupu i nacinu rada s klijentima, a istovremeno ukazuje na širinu i bogatstvo Gestalt terapijskog pravca. Kada se govori o prirodi terapijskog odnosa izmedu terapeuta i klijenta u GT, kao i o specificnim karakteristikama tog odnosa važno je spomenuti znacajan utjecaj temeljnih postavki e gzistencijalne filozofije i to posebice filozofije Martina Bubera. Egzistencijlna filozofija imala je znacajan utjecaj na razvoj GT koja je u svoje osnovne postavke terapijskog rada utkala upravo egzistencijalne postavke. Taj utjecaj je vidljiv u sljedecem: 1.Opcenito gledano, GT naglasak stavlja na sadašnjost, ljudski aspekt svakog klijenta kako u njegovom trenutnom životu tako i u svakom trenutku terapijske situacije. Buduci da su regulirajuce snage upravo u sadašnjosti, klijent može pomocu svjesnosti (koja je sada i ovdje), izabrati i kontrolirati svoju egzistenciju. Pojedinac ima slobodu izbora izmedu svih mogucnosti iz trenutka u trenutak, ima egzistencijalni izbor odnosno sam bira što radi, misli i osjeca. Covjek se promatra kao slobodno i svjesno bice koje je odgovorno za svoje izbore i stvaranje znacenja u svom životu, što je sve u osnovi autenticnosti osobe. 2.GT u pristupu i terapijskom radu naglašava Ja-Ti dijaloški odnos ili egzistencijalni susret, što je važan dio Buberovog dijaloškog egzistencijalizma, što ce biti detaljnije objašnjeno (1). Terapijske seanse u GT strukturirane su interakcijom terapeuta i klijenta, oboje sudjeluju u tom procesu strukturiranja i upravo priroda tog odnosa kljucna je za uspješnu terapiju. Gestaltisticki pristup terapiji istice da potencijal za promjenu i razvoj proizlazi iz onoga što se javlja u odnosu ili egistencijalnom susretu izmedu terapeuta i klijenta odnosno ozdravljenje dolazi kroz intersubjektivni dijalog (2). Koncept dijaloga i terapijskog odnosa u GT temelji se na filozofiji M. Bubera i njegovom konceptu Ja-Ti iz 1923. Buber u svojoj filozofiji dijaloga stavlja specificnu vrstu kontakta u centar ljudskog postojanja, u ontološki centar života osobe, smatrajuci da je jedini nacin dolaska do ljudskog postojanja kroz dijalog – nema “selfa” bez “drugoga”, nema “Ja” bez “Ti”, self dolazi u postojanje sa drugim, tako spoznajemo sebe i druge, shvacamo vlastitu i tudu ljudsku egzistenciju. Svaka je osoba jedinstvena, no samo se u ljudskom odnosu ta jedinstvenost potvrduje, održava i razvija. Samo kroz znanje o tome kako smo mi sa drugim ljudima i kako su drugi sa nama mi istinski spoznajemo sebe. Mi postajemo kroz ulazak u odnos, kroz prezentiranje onoga tko mi jesmo, kroz “ja”, i tada nas drugi ljudi mogu tretirati kao “ti”, a kroz tretiranje drugih kao “ti” mi postajemo više svoji, “ja” (1, 3, 4, 5). M. Buber opisuje “Ja-Ti” i “Ja-Ono” odnose. “Ja-Ti” odnos je onaj odnos koji ukljucuje obostranu, holisticku egzistenciju dva bica. Dva se bica susrecu u svojoj autenticnoj egzistenciji bez ikakve kvalifikacije ili objektivizacije jedan drugoga. S druge strane, “Ja- Ono” odnos predstavlja odnos u kojem se osobe zapravo i ne susrecu. Umjesto toga “Ja” se konfrontira sa idejama ili konceptualizacijama o drugoj osobi (mentalnim reprezentacijama vlastitog uma) i odnosi se prema toj drugoj osobi kao prema objektu. U stvari je to odnos sa samim sobom, i nije dijalog vec monolog. Prema Buberu naše iskustvo u svijetu ima dva aspekta: aspekt iskustva koji omogucuje “Ja- Ono” odnos i aspekt odnosa/relacije koji se ostvaruje kroz “Ja-Ti” odnos. Koncept i postavke M. Bubera o Ja-Ti odnosu u velikoj mjeri utjecao je na F. Perlsa i to posebice postavka da ne postoji “ja” bez “ti”/”to”.
Temeljna cinjenica ljudske egzistencije jest bivanje ljudskog bica s drugim ljudskim bicem što znaci da je osoba uvijek u odnosu prema nekomu ili necemu. Komunikacija jest ono što ljudsko bice cini ljudskim bicem. Istinski dijalog zapocinje kada “ja” ulazi u prisutnost ”ti”. Odnos se razvija kada dvije osobe, svaka sa svojim iskustvom i osobnim potrebama, ulazi u kontakt s drugom osobom, priznavajuci i dopuštajuci razlike izmedu njih. Pri tome je svaka osoba odgovorna za sebe i za to kako ce utjecati na drugu osobu, a i kako ce druga osoba utjecati na nju. Ja-Ti odnos može se promatrati kao specifican oblik procesa kontakta.
U GT kontakt se definira kao iskustvo granice izmedu mene i drugoga (drugih osoba, živih bica, stvari ili dijelova samoga sebe poput emocija, sjecanja, misli, osobina i sl.), i predstavlja iskustvo interakcije sa drugim održavajuci pri tom identitet sebe razlicit od drugoga. Može se promatrati kao susret i iskustvo razlicitosti i svjesnost o sebi i okolini (1, 6, 7). Terapijski odnos u GT temelji se na aktivnoj i potpunoj prisutnosti terapeuta i klijenta u dijaloškom ja-ti odnosu kroz kontakt, usmjeravanje svjesnosti i iskustvo ovdje i sada. U terapijskom odnosu nema procjenjivanja i interpretiranja drugoga, vec je puno povjerenje na trenutno iskustvo. To stvara sigurnu okolinu i uvjete za terapijski rad (1, 4). Mnogi su autori detaljno opisivali i objašnjavali koncept dijaloškog ja-ti odnosa iz pozicije GT i samog Bubera (1, 2, 3, 4, 5, 8, 9, 10):
Egzistencijalni dijalog je: Interakcija izmedu dvije osobe gdje postoji težnja za stvarnim susretom sa drugom osobom. Dogada se kada se susretnu dvije osobe kao osobe, pri cemu je svaka osoba otvorena, pod utjecajem druge, reagira na drugu i odgovorna pri cemu obje poštuju jedinstvenost druge osobe i njezinu razlicitost. Dijaloški odnos naglašava zajednicku fenomenološku analizu onoga što jest. Ukljucuje ritmicko izmjenjivanje dva polaritetna stila odnosa: Ja-Ti i Ja-Ono odnosa pri cemu je Ja-Ono odnos neophodan za život, a Ja- Ti odnos je važan za realizaciju vlastite licnosti. Ja-Ti odnos: Predstavlja horizontalan odnos u kojem i terapeut i klijent imaju jednakopravnu i aktivnu ulogu i oboje su samo-odgovorni. Naglasak je na kontaktu, svjesnosti, odgovornosti i terapeuta i klijenta, te na medusobnom dijeljenju trenutnog vlastitog iskustva “kako jest” i to kroz dijalog u “sada i ovdje”. Odnosi se na subjektivni stav u kojem se svaka osoba obraca drugoj kao osobi i oboje su otvoreni za medusobni susret, prihvacajuci drugu osobu onakvom kakva ona jest sada. To je specificna vrsta kontakta, dijaloški nacin meduljudskog kontakta koji ima najveci potencijal za samo-razvoj odnosno ljudski razvoj. Taj odnos je integrativan i ukljucuje cjelovitost osobe. Ukljucuje u sebi karakteristike trenutnosti, direktnosti, prisutnosti i obostranosti. To je odnos u kojem se drugome obracamo kao osobi, njezinom ljudskom i osobnom aspektu i u takvom susretu osoba postaje cjelovita. Predstavlja odnos koji ukljucuje karakteristike istinskog susreta u kojem se prihvaca sloboda i otvorenost “Ti”, bez potrebe da se nad njim dominira. Naglasak je na susretu i iskustvu koje ukljucuje prihvacanje i poštovanje realnosti drugoga u njegovoj jedinstvenosti. Ja sam otvoren i željan primiti samo-otkrivanje drugoga koji je nasuprot mene, koji se prikazuje takvim kakav jest, koji prikazuje svoju jedinstvenu istinu. U tom odnosu se afirmira simultana prisutnost ljudskog iskustva i postojanja obiju strana i ogranicen je jedino ogranicenjima svjesnosti neke od strana. To je odnos u kojem osoba može doci do onoga što ga cini ljudskim bicem, do svoje ljudskosti. U Ja-Ti momentu osoba dolazi do vlastitog iskustva kao jedinstvenog subjekta i u kojem prihvacamo drugoga, i u uzajamnom Ja-Ti momentu mi bivamo prihvaceni od drugoga. To je vrlo snažan trenutak u terapijskom odnosu. U takvom susretu nema cilja vec je susret kompletan u samome sebi. U Ja-Ti odnosu dolazi do predanja egzistencijalnom povjerenju i osoba je voljna prihvatiti ono što se dogada bez procjenjivanja i potrebe da to mijenja. Ukoliko osoba ciljano teži Ja- Ti odnosu ona pokušava mijenjati ono cemu teži, te nije moguce istovremeno težiti i ostvarivati podlogu za Ja-Ti odnos. Ja-Ti trenuci su trenuci uvida u kojem se osobe medusobno prihvacaju u svom jedinstvenom postojanju. Dogadaju se tijekom istinskog dijaloga i cesto predstavljaju kulminacijske tocke dijaloškog terapijskog procesa odnosno procesa kontakta. Omogucuju mogucnost integracije i cjelovitosti, te proces izljecenja odnosa osobe s okolinom. To se dogada kroz svjesnost obiju osoba u odnosu, prihvacanje vlastitog bivanja u situaciji u odredenom trenutku, prihvacanjem medusobnog utjecanja i reakcije, te bivanjem obiju osoba onakvim kakve jesu. Ukljucuje egzistencijalnu i ontološku komponentu. Ja-Ti odnos važan je za proces organizmicke samo-regulacije u kojem smo u kontaktu sa vlastitom egzistencijom i vlastitom ljudskosti.
S druge strane, kroz kontakt osim što razumijevamo i zadovoljavamo svoje potrebe ostvarujemo svoj psihološki i duhovni razvoj koji je karakteristican iskljucivo za ljudsko postojanje. Kroz dijalog spoznajemo jedinstven ljudski aspekt samoga sebe kao i mogucnost realizacije vlastitih potencijala. Ja-Ono odnos : Predstavlja vertikalan odnos, odnos izmedu “Ja” i bilo kojeg objekta koji se javlja u okolini što predstavlja “Ono”, te je to subjekt-objekt odnos. U tom odnosu drugome se ne obracamo kao osobi vec kao objektu. Okolina nema aktivnu ulogu vec pasivno dozvoljava da bude doživljena poput objekta ili upotrijebljena poput sredstva. Svijet “ono” je svijet stvari, svijet u kojem je praktican pogled na stvari kao objekte koji se mogu manipulirati, analizirati, mjeriti, kontrolirati ili ignorirati. To je objektivniji stil odnosa u kojem je orijentacija više na zadatak, cilj i ishod. Ukljucuje funkcije poput mišljenja, orijentacije, analize, procjene, želje i refleksije odnosno sredstva odnošenja, interakcije sa svijetom i okolinom u kojoj se nalazimo. U tom odnosu osoba živi u vremenu i prostoru, ima ideje i emocije, te pokušava da ju drugi razumiju. Bez tog Ja- Ono odnosa ne bismo mogli živjeti. Naziva se i “ego” modalitetom. Javlja se kada terapeut razmišlja o klijentu, kada procjenjuje koliko je on kao terapeut primjeren za tog klijenta, kada ga procjenjuje dijagnosticki, kada razgovara o klijentu na superviziji. Neophodan je za održavanje strukture odnosa. Samo prisustvo Ja-Ono odnosa nije štetno, vec njegova prevelika dominacija u odnosu. Ja-Ono terapijski odnos je onaj odnos u kojem terapeut vjeruje da on zna najbolje koliko bi ekspresivan ili otvoren klijent trebao biti, ili kako bi trebao izgledati, ili da postoji tehnika ili sredstvo koje mora primijeniti, predložiti klijentu i koju bi klijent trebao upotrijebiti. To je odnos u kojem terapeut koristi svoju karizmu i tehnike za brze promjene kod klijenta a koje nisu uzemljene u dijalogu, svjesnosti i samo- podršci. U takvom odnosu se više hrani ego terapeuta nego kompetentnost klijenta. U Ja-Ono odnosu terapeut ulazi u susret sa klijentom sa fiksiranim vjerovanjem da je samo-regulacija klijenta nemocna bez terapeuta (1). S druge strane, Ja-Ti pristup u GT temelji se na dijaloškom, horizontalnom, direktnom, živom i emocionalno angažiranom odnosu terapeuta i klijenta putem kojeg dolazi do svjesnosti i rasta klijenta što proizlazi iz zajednickog rada. Terapeut sa dijaloškom orijentacijom u radu uspostavlja neprocjenjivacki dijalog usmjeren na sadašnjost, koji ce omoguciti klijentu produbljivanje svoje svjesnosti i uspostavu kontakta sa drugom osobom. Na taj nacin terapija postaje šansa za otvaranje klijentove suštine u prisustvu druge osobe. Mogucnost promjene ne dolazi od terapeuta ili klijenta, vec kroz ono što nastaje u njihovom medusobnom egzistencijalnom susretu. Mi postajemo i otkrivamo tko smo kroz odnos sa drugima i naši razliciti doživljaji sebe samoga proizlaze iz odnosa. Rastemo i razvijamo se kroz odnos sa drugima i onime što nas okružuje, te kroz asimilaciju tih iskustava kontakta (1, 2). Svrha dijaloga je susret drugoga, samo-aktualizacija i izljecenje. Samo izljecenje ne proizlazi iz dijaloga, no susret s drugim kako bi se postigao cilj izljecenja je i cilj ja- ti susreta. Buber je smatrao da je Ja-Ti odnos nužan za sva ljudska bica te da klijenti imaju probleme zbog toga što su se okrenuli u svom životu od Ja-Ti odnosa, i da su se u svom Ja-Ono svijetu previše udaljili od pozicije mogucnosti pojave Ja-Ti odnosa. Ljudi koji imaju slabu samo-podršku za kontakt ili za identifikaciju sa vlastitim trenutnim iskustvom udaljeni su od Ja-Ti odnosa i njihov kapacitet za dijalog je oslabljen. Neuroza se iz dijaloške perspektive može razumjeti kao udaljavanje izmedu Ja-Ti i Ja- Ono odnosa pri cemu je osoba toliko u obrani i samo-zaštiti da ne dozvoljava mogucnost pojave Ja-Ti momenata u kojima bez procjenjivanja prihvaca sebe i drugoga i predaje se trenutku u kojem ne može predvidjeti ishod, te se zbog toga osjeca umrtvljeno i neljudski. Sukladno tome zadatak terapeuta je da stvori uvjete za mogucnost Ja-Ti odnosa i dijalog kako bi se povecala svjesnost i kontakt klijenta, što pak dovodi do rasta i razvoja. Zdrava osoba ima uspostavljenu ravnotežu izmedu Ja-Ti i Ja-Ono odnosa u svom životu (4, 5). Neurotska osoba u dijaloškom odnosu sebi ne dozvoljava da bude svjesna, da prihvati i dozvoli da njezine istinske potrebe organiziraju njezino ponašanje. Umjesto da svu svoju kreativnu energiju usmjeri u svoje potrebe i njihovo zadovoljenje, neurotik sam sebe onemogucuje, tako što dio energije koristi protiv sebe (za inhibiciju svojih impulsa), a dio kako bi kontrolirao terapeuta i terapeutovu polovicu u dijalogu. Ne može u potpunosti prihvatiti Ja-Ti odnos, buduci da ima rigidan karakter, smanjenu samo- podršku i cesto ima uvjerenje da ne može izaci (narasti i promijeniti se) iz svog ponavljajuceg i nezadovoljavajuceg obrasca ponašanja. U terapijskom odnosu se cesto želi spojiti sa terapeutom i crpsti njegovu snagu umjesto da sebi dozvoli vlastiti razvoj. Ima vrlo slab osjecaj za svoje granice i smanjenu svjesnost o tome tko i što on jest, uz neprihvacanje dijelova sebe i prihvacanje tudih dijelova kao da su njegovi. To samo- odbacivanje i smanjena svjesnost dovode i do smanjenja samo-podrške. Neurotik vjeruje da on ne može sam sebe regulirati i sam sebe podržavati, te stoga mora manipulirati drugima da mu kažu kakav bi trebao biti (gutanjem bez asimilacije), ili je prisiljen živjeti sa svojim rigidnim pravilima/karakterom. On je u poziciji vlastite nedovoljnosti ili ovisnosti o drugome, ne koristi vlastitu samo-podršku, ne podržava kontakt. Pokušava kontrolirati sebe i druge i dozvoljava da on bude kontroliran. Iz tih razloga, neurotik u terapijskoj situaciji ponavlja svoju staru pricu: netko mu govori kakav treba biti, a on se tome opire i protivi. Mnogi zapravo i ne žele istinske promjene u sebi. Žele da to terapeut napravi za njih stalno igrajuci istu igru. Opiru se rastu i ulažu puno energije u terapeutov neuspjeh (1).
Tijekom terapijskog procesa ritmicki se izmjenjuju Ja-Ti i Ja-Ono odnosi izmedu terapeuta i klijenta : terapeut je u Ja-Ti odnosu s klijentom dok klijent iznosi svoju pricu, svoju jedinstvenu osobnu istinu. Nakon toga terapeut je okupiran time što ce reci, ili kako ce odgovoriti klijentu, ili kako ce predložiti eksperiment s odredenim aspektima osobne price koje je klijent ispricao, ili eksperiment proširenja svjesnosti ili kontakta, što je sve u domeni Ja-Ono odnosa. Nakon toga terapeut je ponovo angažiran u Ja-Ti odnos kako klijent ulazi u dublju eksploraciju svojih doživljaja i reakcija. Tijekom terapijske seanse i samog terapijskog procesa dolazi do kontinuiranog izmjenjivanja Ja-Ti i Ja-Ono odnosa (4, 8).
Dijaloški odnos terapeuta i klijenta ima nekoliko Ja-Ti karakteristika (1, 2, 4, 10, 11):
1.Ukljucenost (inkluzija) To je proces projiciranja sebe koliko je god to moguce u iskustvo ili subjektivnost drugoga, terapeutovo razumijevanje života iz klijentove perspektive (klijentove strane), a istovremeno zadržavajuci svjesnost o sebi kao odvojenoj osobi, o vlastitom identitetu (vlastite, terapeutove strane). Terapeut poštuje fenomenološko iskustvo klijenta, ulazi u fenemenološki svijet klijenta i doživljava ga kakav on jest, dok istovremeno ima spoznaju o vlastitom postojanju, kao i o cjelokupnoj situaciji. Podrazumijeva pomicanje prema osjecanju pogleda druge osobe, dok istovremeno pooštravamo svjesnost o vlastitom odvojenom postojanju. Terapeut bez pozitivnog ili negativnog procjenjivanja i analiziranja pokušava gledati svijet kroz klijentove oci i razumjeti i prihvatiti klijentovu perspektivu i emocije, kako je klijentu živjeti u njegovom životu i kako je klijentu u odnosu sa terapeutom, kao i istovremeno razumijevanje vlastitih doživljaja kao terapeuta i kako klijent utjece na njega. Može se promatrati kao širi oblik empatije. Razlikuje se od identifikacije po tome što kod identifikacije nema osjecaja razlicitosti odnosno osjecaja o drugome i sebi u isto vrijeme.
2.Prisutnost Podrazumijeva terapeutovu potpunu prisutnost u procesu u sada i ovdje, sa željom za iskrenim i autenticnim susretom sa klijentom (ne iz uloge). Podrazumijeva iskrenu i nerezerviranu komunikaciju odnosno dijalog u kojem je terapeut autentican i prikazuje svoj istinski self. Predstavlja dovodenje sebe do granice s drugom osobom bez da se prelazi preko tude granice ili da se pokušava kontrolirati drugoga. Ukljucuje želju da budeš viden, a ne težnju ka manipulaciji i utjecaju na drugoga kako bi bio viden na nacin na koji želiš da te taj drugi vidi. Terapeut se ne trudi biti ništa drugo no ono što on jest, što pak ukljucuje tocnu sliku o sebi i kongruentan terapijski stil. Prisutnost podrazumijeva da i terapeut i klijent budu u kontaktu sa samima sobom u medusobnoj interakciji tijekom terapijskog procesa, sa time kako su i kako taj odnos na njih utjece odnosno da budu ono što jesu. Odnosi se na živu i stvarnu ukljucenost terapeuta koji primjereno i neprestano pokazuje svoje emocije, misli, doživljaje i sl. Prisutnost terapeuta pruža klijentu šansu da susretne drugoga, buduci da nema selfa bez drugoga. To je važno jer klijenti u svojim životima cesto imaju odnose s ljudima u kojima te osobe ne želi biti “drugi” vec teže biti videni na tocno odreden nacin.
3.Potvrda/prihvacanje Odnosi se na potvrdivanje i prihvacanje klijenta takvog kakav jest kao odvojene osobe, kao postojeceg odvojenog ljudskog bica neovisnog o nama. To je odnos u kojem terapeut klijenta iskreno sluša i trudi se razumjeti njegove misli, emocije i potrebe i shvatiti iz ozbiljno. To ne znaci da se terapeut treba složit sa svime što klijent kaže ili radi, i ne znaci da ne treba konfrontirati klijenta i dati svoje mišljenje. Naprotiv, terapeut daje svoje mišljenje, te konfrontira i frustrira ona ponašanja klijenta koja ga onemogucavaju u svjesnosti, doživljavanju u sadašnjosti i kontaktu.
4.Obvezivanja na dijalog Odnosi se na sudjelovanje u iskrenom i nerezerviranom dijalogu, a ukljucenost i prisutnost su podloga za to. Odnos se razvija kada dvije osobe, svaka sa razlicitim postojanjem i osobnim potrebama, ulaze u kontakt jedna sa drugom prihvacajuci i dozvoljavajuci razlike medu njima. Nerezerviranost terapeuta ne znaci da on iznosi sve što mu pada na pamet, vec samo ono što doprinosi terapijskom zadatku i to razvoju uvjeta za dijalog, nastavku prisutnog dijaloga i razvijanju sljedeceg koraka u svjesnosti. Podrazumijeva da terapeut dozvoljava ono što se pojavljuje izmedu njega i klijenta kako bi to vodilo ka cilju, bez da to kontrolira, manipulira ili unaprijed odreduje. Predstavlja susret sa klijentom bez težnje da ga se mijenja. Dijalog se bazira na doživljavanju druge osobe kakva ona jest, njezinog istinskog selfa i na pokazivanju vlastitog istinskog selfa dijeleci fenomenološku svjesnost i dozvoljavajuci da upravo to odreduje ishod. Dijalog se odvija kroz fenomenološki i eksperimentalni pristup pri cemu su i terapeut i klijent kreativni u stvaranju terapijskih aktivnosti, dijalog je spontana interakcija u kojoj rezultat nije unaprijed odreden, ukljucuje autenticnost i odgovornost osoba, pri cemu dolazio do ucenja i rasta.
5.Nema iskorištavanja GT temelji se na neinterpretativnom i nemanipulativnom odnosu izmedu dvije osobe koje su u horizontalnom odnosu i svaka je odgovorna za sebe i svoje izbore: a)U takvom se odnosu svatko prihvaca i poštuje kao zasebna osoba. Terapeut ukljucuje sebe u potpunosti (“Ja”) i odnosi se prema klijentu kao prema drugoj osobi (“Ti”), a ne kao prema kategoriji ili objektu kojeg treba analizirati, spasiti, izlijeciti, promijeniti odnosno kao prema sredstvu za postizanje vlastitih ego zadovoljstava spasioca ili nekog vanjskog cilja (“Ono”). Svaka osoba je slobodna, odgovorna, ima sposobnost izbora, vlastitu regulaciju, vlastite stavove, ciljeve, želje. b)Važno je da i terapeut i klijent govore istim jezikom i to jezikom vlastitog iskustva u sada i ovdje što omogucuje horizontalan Ja-Ti odnos. Za razliku od toga korištenje jezika terapeuta u medicinskom modelu u kojem je u ulozi spasioca i onoga koji nešto odlucuje i radi za klijenta uspostavlja se vertikalan odnos. Kada je terapeut u ulozi spasioca on postiže poziciju moci i kontrole na racun klijenta. c)Terapeut ima implicitan ugovor s klijentom i svako kršenje tog ugovora predstavlja iskorištavanje. Zadatak terapeuta je uspostava uvjeta za dijalog, korištenje i vježbanje ukljucenosti, pokazivanje prisutnosti, obvezivanje na dijalog, neinterpretacija, življenje dijaloga i pozicija vodica u fenomenološkom istraživanju i iskustvu, te postizanje holisticke slike o klijentu i njegovom karakteru. Implicitan ugovor podrazumijeva da je naglasak na klijentu i njegovom rastu i razvoju, a ne na razvoju terapeuta. d)Terapija omogucuje izazove unutar okvira. Terapeut je odgovoran za održavanje atmosfere potrebne za Ja-Ti odnos, dijalog i rad na svjesnosti. Vrlo je važno da se terapeut pridržava etickog kodeksa vlastite struke i etickog kodeksa psihoterapije.
6.Dijalog se živi To znaci da je dijalog nešto što se radi, živi, doživljava, a ne prica o tome i analizira. Ukljucuje iskustvo s klijentom u sadašnjosti. Ljekovitost proizlazi iz življenja u dijalogu. Dijalog nije nešto cemu se ciljano ide, što se kontrolira i odreduje, vec proizlazi iz interakcije, iz autenticnog kontakta. Življenje naglašava uzbudenje i bivanje u trenutku. Modaliteti dijaloga mogu biti rijeci, pokret, ples, pjevanje ili bilo koji nacin izražavanja energije izmedu sudionika. Pun terapijski odnos je onaj koji sadrži vecinu aspekata ljudskih iskustava i stanja poput emocija, misli, spontanosti, eksperimentiranja, kreativnosti, sukoba, ljubavi, frustracije, dosade i sl.
Važno je razlikovati histericno ponašanje, regresiju, acting out, psihoticnu dekompenzaciju od onoga što predstavlja duboki terapijski odnos. Terapijski proces i Ja-Ti dijaloški odnos izmedu terapeuta i klijenta u sklopu GT osim što se temelji na postavkama egzistencijalne filozofije što je prethodno objašnjeno, temelji se i na postavkama paradoksalne teorije promjene, fenomenološke metode i teorije polja : 1.U teoriji GT smatra se da kontakt dovodi do rasta buduci da je kontakt proces življenja, te je i proces rasta. Nema života bez kontakta i prema tome bez kontakta nema rasta i svaki trenutak kontakta je rast ili promjena. U terapijskom odnosu terapeut je u kontakt s klijentom kroz prisutnost i ukljucenost, te se i terapeut i klijent mijenjaju kroz taj kontakt. Ukoliko kontakt uvijek dovodi do promjene buduci da kontakt jest promjena, onda se terapeut može prepustiti paradoksalnoj teoriji promjene koja kaže da ukoliko se identificiraš sa svojom sadašnjom egzistencijom, sa onime što jest, promjena se automatski dogada – do promjene dolazi kada osoba postane ono što jest, a ne ono što nije ili što bi željela biti, jer tek kada je osoba ono što jest može postati nešto drugo (12). Kroz svjesnost i kontakt dolazi do spontane promjene, rasta i razvoja osobe. Terapeut ne zauzima poziciju nekoga koji mijenja klijenta koji je bespomocan, vec poziciju razumijevanja i susreta sa klijentom. Identifikacija sa sadašnjom egzistencijom, svjesnost sa onime što jest otvara mogucnost za kontakt, a kontakt jest promjena. 2.Osim rada temeljenog na paradoksalnoj teoriji promjene terapijski rad u sklopu GT temelji se i na fenomenološkoj metodi koja takoder podržava prisutnost i ukljucenost terapeuta koji je u kontaktu sa onime što jest bez procjenjivanja i interpretacije. Naglasak je na svjesnosti onoga što sada jest . U GT svjesnost se promatra kao oblik iskustva u kojem je osoba u kontaktu sa onime što jest u sada i ovdje, u trenutnom momentu odnosno to je doživljaj onoga što nastaje u nama, što radimo, osjecamo, mislimo, doživljavamo mentalno, emocionalno i fizicki iz trenutka u trenutak (13, 14). Što terapeut manje procjenjuje i interpretira samoga sebe to ce manje interpretirati i procjenjivati klijenta, te ce dozvoljavati sebi da bude ono što jest a isto tako i klijentu, kao i klijentovo samo-prihvacanje i klijentovo produbljivanje svjesnosti. Potpuna svjesnost ukljucuje prisutnost cijele osobe što je dijaloški odnos. Promjena je rezultat svjesnosti i kontakta u sada i ovdje. 3.Prema teoriji polja ništa se ne može definirati odvojeno od njegovog konteksta, a buduci da nema selfa bez drugog, sve u polju je u odnosu . Svi organizmi postoje u kontekstu okoline s medusobnim reciprocnim utjecajima jednog na drugo. Entitet i interakcija pojedinac-okolina cine polje koje se sastoji od svih interaktivnih fenomena pojedinca i okoline, oni su nerazdvojni, u medusobnom odnosu, medusobnoj interakciji i cine funkcionirajuci totalni sistem (13). Osim toga, postoje razlicite perspektive bilo kojeg dogadaja u polju. Isti dogadaj ce se doživjeti razlicito ovisno na poziciju u polju iz koje se promatra i ovisno o prirodi odnosa s tim dogadajem. Realnost ovisi o perspektivi i realnost terapeuta nema vecu važnost od perspektive klijenta što pomaže terapeutu da ima fenomenološku metodu u radu s klijentom (4, 5). U dijaloškom odnosu u terapiji stalno je prisutan medusoban utjecaj sudionika, no on je i asimetrican buduci da su i terapeut i klijent u terapiji kako bi doprinijeli klijentovom rastu i razvoju. Zadatak terapije zahtjeva da je primarni fokus na klijentu, a ne na terapeutu. Terapeut stavlja na stranu vlastiti angažman s ciljem poticanja ucenja klijenta, a zadatak klijenta je ukljucenost u vlastito ucenje, a ne u ucenje terapeuta. U tom smislu radi se o jednosmjernoj dijaloškoj ukljucenosti . Odgovornost terapeuta je da on susretne klijenta, a ne obrnuto (4). Centar terapije je klijentova težnja ka rastu i razvoju . Klijent je u GT aktivan i odgovoran sudionik koji uci eksperimentirati i promatrati kako bi bio sposoban otkriti i ostvariti svoje ciljeve pomocu vlastitih napora. Klijent je aktivan i sam odgovoran za vlastito ponašanje, promjene u ponašanju i nastojanje da postigne te promjene u terapijskom procesu odnosno klijent je odgovoran za svoj terapijski rad u terapijskom procesu (1, 15). Sazrijevanje ne može nitko napraviti za klijenta, vec je važno da klijent sam prode kroz bolan proces rasta. Terapeut može uciniti ništa drugo nego stvoriti razne mogucnosti, služiti kao katalizator i projekcijsko platno klijentu pri njegovom procesu sazrijevanja. Uloga terapeuta je sudionika-opažaca sada i ovdje ponašanja i katalizatora za fenomenološko eksperimentiranje klijenta, dok je uloga klijenta ucenje kroz eksperimentiranje u sigurnoj terapijskoj situaciji, te preuzimanje odgovornosti za svoje ponašanje i izvan terapije (1, 15). Moguce je ocekivati da klijent u pocetku terapije izbjegava stvarno iskustvo i preuzimanje posljedica i odgovornosti za svoje ponašanje, buduci da je prošlo puno vremena od kada je naucio i prakticira manipulaciju svojom okolinom kako bi dobio podršku i izbjegao svjesnost o svom stvarnom iskustvu, te je u tome i vrlo vješt (15). Isto tako, dio klijenata i ne želi stvarnu promjenu, žele ostati isti i samo se bolje osjecati odnosno biti efikasniji neurotik. Ulaze u terapiju poput malog djeteta i žele da se terapeut brine za njih (16).
Vecina odnosa medu ljudima je u domeni Ja-Ono modaliteta. No, treba razlikovati Ja-Ono odnos koji je više tehnicke prirode i Ja-Ono odnos koji stoji na podlozi dijaloškog stava : 1.Ispitivanje klijenata, odabir intervencije koja im je potrebna, provodenje tih intervencija i promatranje rezultata je odnos koji ima tehnicka obilježja i odvojen je od dijaloškog stava. No, tehnike su sastavni dio terapijskog procesa koje organski proizlaze iz dijaloškog procesa u svrhu terapijskog cilj osvještavanja klijenta. 2.Buber smatra da svaki terapeut treba imati dijaloški stav iz razloga što je on ekspresija latentnog Ja-Ti odnosa . Ja-Ono odnos u kojem terapeut stoji na temeljima dijaloga odnosno zauzima Ja-Ti stav ostvaruje temelje iz kojeg postoji mogucnost za pojavu Ja-Ti momenata u terapijskom procesu. Važno je da terapeut prihvaca klijenta u njegovoj ljudskosti cime u njegov život donosi više dijaloškog stava koji mu nedostaje. Stoga je vrlo važno da terapeut zauzima poziciju dijaloškog stava, a koju ce poziciju zauzeti klijent to ovisi o samom klijentu i njegovom izboru. Važno je da terapeut ne zahtjeva od klijenta da zauzme tu poziciju, vec da bude prisutan i autentican i poštuje drugoga tj. klijenta u tom odnosu. Kada obje osobe pretpostavljaju dijaloški stav onda je dijalog obostran. U dijaloškom odnosu terapeut ne teži niti je vezan za neki odreden ishod i cilj, vec je spreman susresti klijenta kakav on u stvari jest i vjeruje u ishod takve interakcije. Terapeut otpušta kontrolu nad klijentom i nad ishodom, gradeci podršku za stvaran dijalog i prihvacanje onoga što iz toga proizlazi. Kroz svjesnost terapeut može ostvariti prisutnost i omoguciti da autenticnosti dovede do ishoda, te kombinirajuci iskrenu prisutnost sa fenomenološkom metodom može dovesti i do Ja-Ti odnosa i rasta klijenta u osobu sposobnu za dijalog odnosno kontakt (4, 17). Terapeut koristi osnovna pravila rada iskljucivo u svrhu kreiranja okoline u kojoj filozofija GT može najbolje dovesti do iskustva u kojem se povecava svjesnosti i potice rast klijenta. Vrlo je važno da terapeut naglasi da je sve ono što on inicira tijekom terapijskog procesa samo prijedlog i poziv klijentu, a na klijentu je odgovornost da to prihvati ili ne prihvati. Tijekom terapijskom procesa takoder je važno da je i terapeut svjestan svog iskustva, te da ne koristi interpretacije i teoretiziranja, vec da u odnosu s klijentom dijeli svoja iskustva i svjesnost iz trenutka u trenutak u ja-ti dijalogu. Takav nacin rada odgovornost je terapeuta (18).
Temeljna pretpostavka gestalt terapijskog pristupa je da se osobe mogu nositi sa svojim životnim problemima ukoliko znaju tko su i ukoliko mogu upotrijebiti sve svoje potencijale kako bi riješili te probleme (15). Teorija GT podrazumijeva da svaka osoba ima prirodnu tendenciju ka ravnoteži, zdravlju i rastu što se temelji na samoregulirajucoj osnovi osobe . Samoregulacija je proces kojim osoba teži održavanju homeostaze koja je neprestano poremecena pojavom potreba (fizickih i emocionalnih) i ponovo je uspostavljena zadovoljenjem tih potreba, cemu osoba prirodno teži i time održava zdravlje, mijenja se i raste. Terapeut ne zauzima poziciju onoga koji nešto mijenja, autoriteta, ne kontrolira, niti usmjerava, vodi ili savjetuje ili na bilo koji drugi nacin oduzima odgovornost klijentu. Kao što je receno, osnovna pretpostavka je da svaka osoba najbolje zna što joj treba i kako do toga doci, cak i kada je “zaglavljena” osoba je sposobnija naci rješenje za samu sebe bolje nego itko drugi. To znaci da se u terapijskom procesu poštuje integritet i individualnost svake osobe. Klijent sam odabire u terapijskom procesu što mu je korisno i ostalo odbacuje obzirom na vlastite potrebe. Terapeut ima potpuno povjerenje u svjesnost i proces organizmicke samoregulacije klijenta, što potice i podržava. Ima ulogu fenomenološkog istraživaca koji potice dijaloški odnos, dok je klijent odgovoran za svoj terapijski rad u tom odnosu. Terapeut pomaže u razjašnjavanju klijentovih potreba i preferencija kada one nisu jasne, kroz dijeljenje svojih vlastitih opažanja, nudeci empaticke refleksije na informacije koje je cuo od klijenta i predlažuci fenomenološko eksperimentiranje koje bi moglo pojasniti klijentove želje. Terapeut dijeli s klijentom svoja opažanja, ali i daje svoj feedback o tome kako je klijent utjecao na njega (11). Polsterovi u tom smislu kažu da je terapeut sam svoj instrument (6). Klijent dolazi u terapiju sa svojim uspostavljenim obrascem manipulacije za dobivanje podrške od okoline, u ovom slucaju terapeuta, odricuci se vlastite samo- podrške. No, terapeut frustrira klijenta tako što ne rješava njegov problem za njega i jedino kroz takvu frustraciju klijent može razviti unutarnje izvore za rješavanje vlastitih problema. U protivnome, sve dok bi klijent manipulirao okolinom da ona rješava njegove probleme umjesto njega, ostao bi “invalidom”. Važno je da terapeut uspostavi dobru ravnotežu izmedu frustracije i podrške održavajuci s klijentom Ja-Ti odnos ovdje i sada. Terapeutov zadatak je poticanje svjesnosti o tome što jest kroz Ja-Ti odnos koristeci fenomenološko-egistencijalnu metodu kako bi podržao proces organizmicke samoregulacije i razvoj klijenta, bez da preuzima ulogu onoga koji nešto mijenja. Pretjerana frustracija može dovesti da klijent odbaci terapeuta, a pretjerana podrška potice klijenta da nastavi manipulirati svojom okolinom kako bi dobio podršku za koju ocito smatra da si sam ne može omoguciti. Podrška klijentu ce dovesti do privremenog rezultata, ali klijent se nece pomaknuti dalje od tocke impassa, a upravo je za rast i zrelost važno da prode kroz impass i ne treba mu oduzimati priliku za to (1, 15).
Socijalna psihijatrija, 36, 3-10
LITERATURA 1.Yontef GM. Awereness, Dialogue and Process: Essays on Gestalt Therapy. NY: The Gestalt Journal Press, 1993. 2.Mackewn J. Developing Gestalt Counselling. London: SAGE, 1997. 3.Buber M. Ti i ja. Beograd: Biblioteka Pana Dušickog, 1990. 4.Jacobs L. Dialogue in Gestalt Theory and Therapy. The Gestalt Journal, 1989; 12 (1), 1-25. 5.Jacobs L. Dialogue and Paradox: In Training with Lynne Jacobs, The Dialogue Maven. Gestalt, 1998; 2 (1), Web adresa: http:/www.g-gej.org. 6.Polster E. i Polster M. Gestalt Therapy Integrated, Contours of Theory and Practice. NY : Vintage Books, Brunner/Mazel, 1973. 7.Kirchner M. Gestalt Therapy Theory: An Overview. Gestalt, 2000; 4 (3), Web adresa: http://www.g-gej.org 8.Crocker SF. “I-Thou” and Its Role in Gestalt Therapy. Gestalt, 2000; 4 (2), Web adresa: http:/www.g-gej.org 9.Purcell-Lee CR. Dialogue and Being. Gestalt, 2000; 4 (2), Web adresa: http:/ www.g-gej.org 10.Joyce P. i Sills C. Gestalt Counseling and Psychotherapy. London: SAGE, 2001. 11.Yontef GM. Gestalt Therapy, U: Gurman AS. i Messer SB. ur. Essential Psychotherapies, Theory and Practice. NY: Guilford Press, 1995; 261-303. 12.Beisser AR. The Paradoxsal Theory of Change, U: Fagan J. i Shepherd I. ur. Gestalt Therapy Now. NY: Science and Behaviour Books, 1970; 77-80. 13.Prels F., Hefferline R. and Goodman P. Gestalt Therapy: Excitement and Growth in the Human Personality. NY: Julian Press, 1951. 14.Perls F. Gestalt Therapy Verbatim. Utah: Bantam Books, Real People Press, 1969. 15.Yontef GM. Theory of Gestalt Therapy. U: Hatcher C. i Himelstein P. ur. The Handbook of Gestalt Therapy. NY: Jason Aronson Inc, 1976; 213-221 16.Kopp SB. If You Meet the Buddha on the Road, Kill Him! The Pilgrimage of Psychotherapy Patients. NY: Bantam Books, 1972. 17.Yontef GM. Dialogue, Psychotherapy, Will and Cognition: A Response to Purcell-Lee. Gestalt, 2000; 4 (2), Web adresa: http:/www.g-gej.org 18.Greenwald JA. The Ground Rules in Gestalt Therapy. U: Hatcher C. i Himelstein P. ur. The Handbook of Gestalt Therapy. NY: Jason Aronson Inc, 1976; 267-280