mr. sc. Irena Bezić
Postoji čitav niz razlicitih psihoterapijskih škola i pravaca i sve se zasnivaju na ideji da covjek mote svojim svjesnim i racionalnim dijelom utjecati na vlastite podsvjesno i biološki determinirane psihicke procese. Ideju da međuljudski odnosi mijenjaju neuropsihološke strukture potvrđuju novija neurobiološka istrativanja (vidi. D. Siegel (1999): “The Developing Mind – Toward a neurobiology of interpersonal experience”, Guilford Press), a zasnivaju se na neurološkim spoznajama o plasticnosti mozga, odnosno o mozgu kao kompleksnome dinamicnom sistemu osjetljivom na promjene, koji ima sposobnost adaptacije i reorganizacije u interakciji s okolinom. Za psihoterapiju to znaci da se kroz subjektivno iskustvo, posebno iskustvo u kontaktu s drugom osobom, tijekom vremena mogu dogoditi neurobiološki mjerljive promjene. Razmišljanje o neurobiološkim istrativanjima vrlo je neobican uvod u predstavljanje gestalt terapije kao jedne od humanistickih psihoterapijskih pravaca. Ali tu postoji jasna poveznica – vatnost direktnog svjesnog iskustva i direktnog kontakta s drugom osobom, buduci da jedno i drugo ostavlja trag u psihickom funkcioniranju.
Tipicna pitanja u gestalt terapiji, cija je funkcija pojacavanja svjesnosti o iskustvu u sadašnjem trenutku, su: “ Što sad osjecate?”, “Probajte uciniti X i promatrajte cega cete pritom postati svjesni. (varijanta je : “Ostanite s tim (osjecajem, pokretom, sjecanjem itd.). Cega ste svjesni sada?”. Dakle, cilj terapije je povecati polje svjesnosti (“awareness”) u određenom podrucju dotivljavanja, te povecati sposobnost pojedinca da osvijesti svoje automatsko reagiranje (navike) u pojedinoj situaciji i time sebi omoguci izbor djelovanja u toj situaciji. Ako svjesno prolazimo kroz neku livadu, motemo izabrati neki novi pravac i nakon nekog vremena utabati nove staze. “Svjesnost” i “kontakt” su osnovni termini gestalt terapije. Svjesnost se odnosi na dotivljaj kontakta s “onim što jest”, tj. sa svojom egzistencijom – preciznije receno, govorimo o: svjesnosti o razini poznavanja i prihvacanja vlastite osobnosti, svjesnosti o razini poznavanja okoline, svjesnosti o odgovornosti za vlastite izbore i svjesnosti o svojoj sposobnosti ulaženja u kontakt i izlaženja iz njega.
Gestalt terapija smatra da svjesnost sa svim svojim aspektima (tj. da smo svjesni toga što jest, toga što biramo i svoje odgovornosti za ucinjen izbor) i ostvaren svjesni kontakt s drugom osobom, daju podlogu iz koje se spontano izvodi promjena ponašanja i dotivljavanja. “Nasilan” pokušaj promjene, tj. promjena samo zato što to treba ili zato što to telimo, smatra se pokušajem da realiziramo neku svoju (ili tuđu) predodtbu o sebi, a ne da stvarno aktualiziramo sami sebe. Organizam mote rasti ako mu je dozvoljeno da bude to što jest. Rast ce biti usporen ako se organizam mora ukalupiti u specificna ocekivanja o njegovu rastu. “Kontakt” je temelj odnosa kroz koji ljudi rastu i grade svoj identitet. To je iskustvo granice onoga što sam ja u susretu s onim što nisam ja. To je iskustvo interakcije s onim što nisam ja uz istovremeno zadrtavanje vlastitog identiteta odvojenog od “onoga što nisam ja”. Gestalt terapeut radi tako da se usmjeri na proces dijaloga s klijentom – ukoliko bi terapeut preuzeo odgovornost za usmjeravanje procesa prema cilju, klijent ne bi više bio odgovoran za svoj proces rasta. Odnos klijenta i terapeuta u gestalt terapiji definiran je sintagmom “egzistencijalisticki dijalog”, jer se zasniva na onome što svatko od ukljucenih trenutacno dotivljava (svjesnost o egzistencijalnim fenomenima), tj. dijalog se događa, a nije nešto o cemu se prica. Osoba koja samo verbalno daje do znanja da je u relaciji s drugim, ali ne vidi što se događa (ne reagira i ne osjeca kao odgovor na trenutacnu interakciju), nije u potpunosti svjesna situacije i nije u pravom kontaktu. Svjesnost o dijalogu omogucuje osobi da zna što radi u odnosu prema drugoj osobi, da zna kako radi to što radi, da je svjesna alternativnih mogucnosti i svog izbora da sada bude upravo to što je. Tivotnost i pokazivanje onoga što jest (autenticnost) daje dijalogu kvalitetu uzbuđenja, prihvacanja onoga što jest i svijest o odgovornosti za upravo stvoren odnos. U gestalt terapiji i klijent i terapeut govore istim jezikom – jezikom sadašnjeg vremena i svoje ukljucenosti u ono što se trenutacno događa u njihovom kontaktu (za razliku od npr. psihoanalitickog pristupa, gdje je terapeut strucnjak koji interpretira, a klijent amater koji nema teoretsku osnovu za razumijevanje svog iskustva). U okviru gestalt terapije se direktno dotivljavanje – percepcija i osjecanje onoga što jest u sadašnjem trenutku – smatra pouzdanijim od objašnjavanja i interpretacije. Sadrtaji se ne analiziraju i ne objašnjavaju, nego se stvaraju nacini i mogucnosti za integraciju i prihvacanje tih sadrtaja U centru terapijskog rada su klijentov dotivljaj – njegovo subjektivno iskustvo – i terapeutova zapatanja o detaljima koja do tog trenutka nisu bila dio svjesnog klijentovog iskustva. Terapijska ideja je da integracijom svih dijelova cjelokupnog dotivljavanja klijent sjece mogucnost da nešto promijeni u dosadašnjem nacinu djelovanja. Logika tog razmišljanja je paradoks da što više nastojimo biti nešto što nismo, tim više cemo ostati nepromijenjeni: npr. tema mnogih klijenata (koja okupira njihovu patnju i vodi njihovo djelovanje) je odnos prema tome kakvi bi trebali biti (bilo u odnosu na vlastite ideale ili u odnosu na ocekivanja drugih), a paralelno se javlja spontana tendencija odupiranja tim zahtjevima. I tako klijent ostaje nepromijenjen, stojeci u napetom polju intrapsihickoga konflikta. Tipican geštaltisticki pristup tom problemu bi bio u promjeni fokusa rada i to od konflikta izmeDu ideala/ocekivanja drugih i vlastite spremnosti za slijeDenje tih smjernica, prema svjesnom dotivljaju toga što ja u ovome trenu jesam, bez obzira na ocekivanja, i svijest o tome što ja u ovom trenu svjesno biram kao svoj sljedeci potez.
Nakon ovakvog uvoda biti ce jasnije sljedece recenice kojima bi inace trebalo zapoceti “Kratak uvod u Gestalt terapiju”: Gestalt terapija je psihoterapijski pravac zasnovan na fenomenološkoj metodi i egzistencijalistickom pristupu covjeku. Pocetak gestalt terapije datira iz cetrdesetih godina prošlog stoljeca, a njezini osnivaci su bili Fritz i Laura Perls (psihijatar- psihoanaliticar i psihologinja). Gestalt terapija ima niz oblika i podvrsta: individualna i grupna psihoterapija, terapija za djecu, terapija parova i obiteljska terapija (svaki od podoblika ima svoje tipicne predstavnike i specificnu metodologiju).
Koristi se u zdravstvu, socijalnoj zaštiti, školstvu (specificni pravac je gestalt-pedagogija) u savjetovalištima, centrima za razvoj osobnosti (npr. razvijanje kreativnih sposobnosti), bolnicama itd.
Razni modaliteti gestalt terapije se razlikuju po svojim tehnikama, razlici u tetištu na kognitivnim, emocionalnim, tjelesnim ili interpersonalnim aspektima dotivljavanja i populaciji sa kojom se radi.
Tipicni klijenti gestalt terapeuta su “presocijalizirani ljudi”: anksiozni, depresivni, perfekcionisti, fobicari. Gestalt se uspješno koristi i u tretmanu “psihosomatskih” smetnji, intrapsihickih konflikata, problema s autoritetima. Dio geštaltistickih tehnika mote se koristiti i u radu s psihoticnim pacijentima, borderline pacijentima i opsesivno kompulsivnim neurozama, ali je za tu populaciju prvenstveno potreban drugaciji psihoterapijski pristup.